11. INmusic, sasvim osobno (3)

Ovo je sigurno zadnji tekst o INmusicu ove godine, obaram rekorde anti-aktualnosti, i odmah na početku, ispričavam se svima, osobito onima koji su se javljali u redakciju s pitanjima što mi se dogodilo i kako je završilo s Anjom i jesam li uopće živ. Iskreno, smučilo mi se uopće razmišljati o INmusicu, nakon svega. Ne bih ni napisao ovaj zadnji nastavak da me urednica nije natjerala prijetnjama o izgonu iz Arteista, baš kad sam se počeo nadati da ću napokon dobiti i svoju kolumnu.

I zato, evo nas opet. Gdje smo stali? Tamo kod mog odlaska s Jaruna, druge večeri INmusica. Nije se dogodilo ništa što ne bi bilo tipično za mene. Cura koja mi se sviđala bila je u vezi s krkanom s kojim nije bila sretna, ali je bar bila seksualno ispunjena. I mrzim, mrzim doslovnost ove rečenice.

Vidjelo se da je ispunjena tamo na koncertu Florence and The Machine, kad se krkan ukazao sav onakav, kao jebeni tipovi iz reklama za Diesel, falilo je samo da dotkne obod šešira, izvadi kurac i zavitla njime kao lasom.

Naši su zabili gol i on je, Dario, bio pun adrenalina. Mladi lav iz skladišta Bauhausa. (I dalje nisam znao što taj tip radi u životu, ali izgledao je kao skladištar u Bauhausu. Plus dupla doza mišića i testosterona.) Zažvalio ju je kao oni vampiri u jebenoj Sumrak sagi. Kao da joj je jezikom udahnuo vječnost, jebote.

A ja sam stajao kraj nje i zurio preda se. Ovako:

my-love-life_o_3515925

Nekoliko minuta kasnije hodao sam prema izlazu i začuo da me netko zove. Naravno da sam se nadao da je to Ana. Nadao sam se, žarko, da će pojuriti za mnom čim se iskobelja iz stiska onog gorile i da će me uplakana lica moliti da joj oprostim, veze je teško prekinuti, čak i polu-veze, ali sad je s time gotovo, prekinula je s njim i želi samo mene. Još dok sam se okretao, glava mi je bila maglovita od ove vizije:

13344515_1747798012171273_7884611041661946498_n

I okrenuo sam se. Pogodite je li to bila Ana, koja je razdrljene košulje jurila prema meni, odlučna da me iz skoka zajaši, puna kajanja i naglo probuđene žudnje prema meni, dobrom dečku za kojeg je slutila da će je ispunjavati seksualno i emotivno. Pogodili ste. Nije.

To me je dozivao onaj frend iz Požege; skužio me da odlazim prema izlazu pa me žicao da mu ostavim svoju karticu, da si uzme još pivo, na njegovoj nije ostalo ništa. Glas mu je bio napukao od zavijanja uz Florence pa je zvučao kao žena. Razočaran, dao sam mu karticu i otišao. Osvrtao sam se svako malo da vidim hoće li možda ipak Ana doći za mnom. Pogodite je li. Pogodili ste, nije. Razumio sam Florence bolje nego ikad. To wreeeck, to wreeeck, to wreeeck, did I build this ship to wreeeck? Totalno sam kužio to gorko razočarenje. Ukrcao sam se na onaj Pokorny bus što je kružio oko Jaruna, izašao kod rampe i sjeo na taksi. Kad sam legao, zujalo mi je u ušima. U mraku sam na mobitelu skrolao po Aninom Facebooku. Svaka njena slika koja je vrištala YOLO, svaki selfie sa šumskim puteljkom u pozadini, bila mi je kao medeni bombon punjen WC Sanitarom, isprva sladak, a onda otrovan. Nad svakom njenom fotkom pitao sam se je li je snimio Dario. Jesam, otužni sam luzer.

Na poslu mi je sutradan kolegica rekla da smrdim. Toliko sam bio utučen da mi se nije dalo ni stati pod tuš ujutro. Alkohol mi je isijavao iz pora ko beskućnicima, valjda.

– Nemam snage čak ni osjećat sram, rekao sam kolegici.

– Totalno te kužim, rekla je.

I ona je na posao isto dolazila svakakva. Na kompjuteru joj je screensaver bio PARTY HARD, DIE YOUNG. Jednom mi je na pauzi rekla da osjeća kako joj niz nogu curi sperma. To nas je dosta povezalo.

– Operi se, brate, prije večeras. Nemoj da ti slaba higijena blokira snošaj, savjetovala me. I ona se nabrijavala na INmusic, kupila je samo kartu za zadnji dan, za PJ Harvey, ništa je drugo nije zanimalo.

Za nekoga tko je do prije godinu dana mislio da je PJ Harvey muško, bio sam prilično dobar poznavatelj njenog opusa. Jednom sam otišao sam na Sljeme, zimus kad sam zabrijao na asketizam i jačanje fizičke spreme, i cijelim putem do Puntijarke i natrag imao u slušalicama samo nju. To kao da mi je reprogramiralo mozak: sati i sati hodanja kroz mokra, gola debla i Polly Jean u glavi, to je trip od kojeg ti se kemija u mozgu promijeni. Da, unatoč svemu, poniženju od prošle noći i umoru koji se nataložio, jedva sam čekao večer.

Doma sam pojeo tikvice na lešo, s krumpirom, to je moj najdraži obrok kad su vrućine. Ovaj put bez češnjaka, naravno – htio sam ostaviti sve opcije otvorene, zašto da si smradom blokiram snošaj, ili barem ljubljenje, dobro kaže kolegica. U kadu sam ušao s laptopom uštekanim u struju i namakao se gledajući prvu epizodu nove sezone Orange Is The New Black, cijelo vrijeme razmišljajući o tome bi li me stvarno ubila struja kad bi mi laptop kliznuo u vodu. To se zamalo dogodilo kad sam zamalo zaspao od dosade; još uvijek ne razumijem kako je OITNB uspio steći tako gorljivu vojsku obožavatelja s tako ubitačno lošom glumom kojoj uz bok mogu stati samo epizodne glumice u serijalu Nad lipom. Ne razumijem ni tu neodređenost tona, to zapinjanje na pola puta između realizma i parodije, koje bi možda imalo smisla da je glađe izvedeno, a ovako ostavlja dojam amaterizma i sramotne smušenosti. No, dobro, o ovoj temi možda u nekom drugom tekstu, ili kolumni, ako mi je ipak daju…

Odspavao sam malo i sišao do one Fudbalerke ili kako se već zove, na Ribnjaku, onaj kao pivski retro sajam pod zvjezdanim nebom, ne znam je li to još uvijek aktualno ili je trajalo samo dok je trajalo prvenstvo. Zapravo, čekaj – traje li to prvenstvo još uvijek!? Ne, nemojte odgovorit. Ne zanima me ni najmanje. Uglavnom, ta Fudbalerka nije loša, ležiš okolo u starim naslonjačima, muzika je iz šezdesetih, When You’re Going To San Francisco i takvi šlageri, gore sam sa svojima iz Požege popio pivo i razmijenio dojmove o prijašnjoj večeri, oni svi odvaljuju na Florence, ali im je, kao i meni, bila malčice previše sladunjava s onim zazivanjem ljubavi za sve, uvijek se u meni nešto stisne kad netko počne prolijevat patetiku, smatram to sramotnim, kao istiskivanje prišteva u javnosti, ali dobro, priznajem da postoji šansa da je problem ipak u meni i u tom sjebanom odgoju koji sam prošao u tvrdom slavonskom patrijarhatu devedesetih.

Na Jarun smo otišli taksijem, usput svratili u Kaufland po pivo na akciji, ovaj jedan nosio je termo ruksak s onim zaleđenim tablama unutra, plan je bio da se nalijemo prije ulaska jer svako pivo od 18 kuna koje smo platili, boljelo nas je kao depilacija prepona, nisam u tom osjećaju škrtosti bio usamljen.

Sjedili smo na dekici na travi dok se nebo mračilo i pili. Stalno sam se ogledavao, vrebao hoću li je vidjeti negdje. Trznuo sam se na svake duge noge u tajicama koje sam vidio. Naravno da je nije bilo.

Kad sam na pretresanju, na ulasku u zonu festivala, izvukao mobitel iz džepa, vidio sam propušten poziv. Ana! Nisam to očekivao. Zapravo, manje bih se iznenadio da sam je zatekao kako u chill out zoni lješkari uvučena u deku-sirenu (vidi sliku). I to govori o meni, o tom nezdravom idealiziranju žena. Naprosto, korištenje mobilnog uređaja proizvedenog negdje u Aziji bilo mi je previše ovozemaljsko za nju. Kakvo sam ja otužno biće.

deka riba

Nazvao sam je natrag. Nije se javila. Ništa neuobičajeno; na otoku si uvijek u dosegu muzike s ove ili one pozornice. Za pet minuta probao sam opet. Ništa. Idućih pola sata zurio sam u ekran i nervirao svoje iz Požege koji su me bezuspješno pokušavali uključit u razgovor.

Nadao sam se da ćemo na PJ Harvey biti jedno pokraj drugog, kao jučer na Florence. Ali to se nije dogodilo. Izgubio sam u gužvi i svoju ekipu pa sam stajao ispred zvučnika sam. PJ je došla kao kraljica apokalipse, nedostižna, u crnom, još niža nego što sam je zamišljao. U kosi je imala kao neka pernata krilca koja su se ljeskala na svjetlu reflektora kao krila gavrana u njezinoj inače mišjoj kosi. Izgledala je kao veliki, karizmatični miš. Da sam animator, napravio bih takav video – u kojem je PJ apokaliptična kraljica miševa. I cijenio sam je, tu njenu pojavu. Poštovao sam to što se nije zamarala ćaskanjem s publikom, nije se zamarala ni s čim, samo je držala mikrofon i pjevala. Ili je držala saksofon, ispruženim prstima, kao nešto gadljivo, i povremeno puhala. Obožavao sam je. Razmišljao sam o tome kako ona provodi svoje dane. I gdje je kupila tu haljinu i ta krilca za kosu, je li ih naručila preko interneta ili je ušla u dućan i kupila ih, i ako jest, je li se kamuflirala kao što se Madonna kamuflira kad ide u šoping. A dok sam o svemu tome razmišljao, trajala je njena muzika, karizmatična kao i ona. I teška muzika. Bogme teška. Ljudi oko mene postali su tromiji, mnogi su sjeli na travu. Nije to bio koncert na kojem se skače, tko je to očekivao nije znao ništa o njoj.

I ja sam postao umoran. I gladan. Baš sam izgladnio. Nakon onih tikvica popodne, nisam jeo ništa. I pomislio sam, bilo bi dobro sad otić tamo do štandova s hranom, dok još traje koncert. Kad završi, svi će nahrupit, bit će gužva. I krenuo sam ravno prema štandu s burgerima. Naručio sam jedan veliki sa svim prilozima.

I tu je, ukratko, bio kraj. Sad ću ovo ubrzat jer mi je muka od toga svega. Baš kad sam vučje halapljivo zagrizao u hamburger, preda mnom je izronila Ana. Nije bila u tajicama nego u sivoj vrećastoj haljini sličnoj onoj koju je imala PJ Harvey. U njoj su joj ruke izgledale elegantno profinjeno, kao kod onih njujorških intelektualki, kako ih ja zamišljam. I imala je kosu dignutu u visoki rep. Zapeo mi je zalogaj, doslovno. Postojao je samo jedan problem. Ana mi se nije obradovala kao ja njoj. Baš naprotiv. Lice joj je bilo iskrivljeno u grimasu gađenja.

– Hamburger? Mesni hamburger? – htjela je znati. – Zar ti nisi vegan?

Uhvatila me panika.

– Jesam, jesam. Ovo je… veganski hamburger – pokušao sam zvučati ležerno, istovremeno brišući majonezu koja mi se cijedila u kutu usana.

– Nije – rekla je ona gorko, gorko. – Vidjela sam na kojem si ga štandu kupio. Na mesnom. – zgađeno je istisnula.

Taj je razgovor potrajao još minutu-dvije i kad pomislim na to smuči mi se. Zato nemam volje prenositi ga u detalje. Uglavnom, temeljito sam prezren i poništena je svaka mogućnost da završimo skupa, Ana i ja. Em sam bio mesožder, em sam bio lažljivac. Za nju, gore od toga bilo bi valjda samo da trujem mačiće otrovom za štakore. Ili da, ne znam, ubijam djecu.

– Nadam se da ćeš se jednog dana suočiti s odgovornošću za smrti koje proizvodiš svojim odabirima, rekla mi je na kraju.

Nije mi povjerovala da je taj hamburger samo jedan od rijetkih podbačaja u mom putu prema vegetarijanstvu, na koji sam odlučno krenuo kad sam pročitao knjigu Jesti životinje koju sam posudio od Maje Hrgović, autorice ovog teksta. Ja sam stvarno htio biti vegetarijanac. Radio sam na tome, radio na sebi. Taj rad je uključivao i mržnju prema sebi, svaki put kad bih pokleknuo, kao te večeri. Mrzio sam taj hamburger, preskupi, istrackan majonezom i kečapom, i mrzio sam sebe zbog njega. Zamotao sam ga u papir i spremao se baciti ga u kantu kad je do mene dojurio onaj Niko iz Požege i oteo mi ga iz ruke, doslovno ga proždro preda mnom.

– Baš si životinja – rekao sam mu, misleći pritom više na sebe.

Niko se zadovoljno oblizivao.

I to je kraj. Ana mi se nije javila kad sam je nekoliko puta nakon toga nazvao. Poslao sam joj dugu poruku, htio sam joj objasniti da je prvi dojam nije prevario, da ja jesam okej tip, bivši mesožder koji zaslužuje šansu, kao bivši zatvorenici za koje postoje državni poticaji za zapošljavanje, za reintegraciju u društvo. Htio sam se reintegrirati u njeno društvo. Htio sam da me nauči kuhati s kurkumom, htio sam joj reći da stvarno, stvarno volim heljdu.

Nije mi se javila.

Marin RASTER

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More