11. DeSADU: Od pretjerane poetizacije do aktualizacije pod svaku cijenu

Revija dramskih tekstova studenata dramaturgije, nazvana dovitljivim akronimom DeSADU, godišnje je predstavljanje publici tekstova čiji su autori studenti jedinog hrvatskog studija posvećenog (i) obrazovanju za dramsko pismo. Jedanaesti DeSADU, održan od 20. do 23. studenog u dvorani F22 zagrebačke Akademije, donio je čitanja deset dramskih tekstova i jedne zbirke priča, uz ponešto popratnih programa.

Takozvana koncertna čitanja dramskih tekstova, format u kojem se predstavljaju drame na DeSADU popularna su kazališna praksa jer s relativno malo uloženog (i vremenski i financijski) omogućuju prezentiranje teksta na sceni. Ona podrazumijevaju glumačko čitanje teksta po ulogama i, često više ili manje rudimentarne ostale elemente kazališnog jezika poput scenografije, kostima, svjetla ili pokreta. Rezultat može biti različit, kao i kod cjelovite predstave, no ipak u nešto većoj mjeri ovisi o samome tekstu jer je usmjeren na njega.

Prvog dana održana su dva čitanja. Dječja igra Ane Perković bavi se policijskim iskazima četrnaestogodišnjaka koji su ubili razrednog nasilnika. Aktualna je i angažirana u dovođenju vršnjačkog nasilja do krajnosti, no u mnogočemu djeluje kao prepričavanje, rekonstrukcija, a to proizlazi iz strogosti formata. Ne zaboravi pokriti stopala Espija Tomičića intimna je, istodobno suptilno-poetska i stvarnosno gruba drama o emocionalnom kolopletu narušenih društvenih i obiteljskih odnosa. Taj je dramski tekst iznimno iskren i bez viška progovara o mučnini života u okružju nasilja, droge, nedostatka ljubavi i roditeljske blizine kao dijela odrastanja.

Jedna polovina Petre Pleše, koja je otvorila drugi dan revije, drama je o identitetima, nacionalnim, seksualnim i inim, o drukčijosti. U središnjoj raspri ljubavnika Marka i Vilija o aporijama njihova identiteta u hrvatskom društvu, pojavljuju se brojni motivi, sve do skulpture Franje Tuđmana, koja drami daje ponešto plakatni, prvoloptaški karakter unatoč beskompromisnosti njihovih identitetskih traganja. Patrik Gregurec autor je drame Otok, istaknute zanimljivim apstraktnim vizualnim identitetom, podrivanjem konvencije informativnosti kazališnih knjižica i plakata.  Riječ je o svojevrsnoj glumačkoj off-alegoriji, koja ga ipak ne izvlači iz dojma stanovite stilske, a i sadržajne pretencioznosti. Dan je zatvorio dodatni program, scensko čitanje apsurdističke zbirke dvadeset pet priča za dobar tek Vene Mušinovića. U njoj groteskno poigravanje postmodernom djeluje kao križanac alanfordovske i pajtonovske komike, koji je pritom, kako i dolikuje, urnebesno zabavan.

Treći dan DeSADU otvara drama Rekvijem za vas i vaše Ninoslava Mrvelja gdje se preispituju partnerske mogućnosti suživota, a nakon nje izveden je tekst Sada nije ljeto, gostujućeg pisca Đorđa Kosića s beogradskog Fakulteta dramske umetnosti. S 404 Vida Hribara o mladom paru i turbulencijama u vezi s ponešto queneauovskim poigravanjem konvencijama građanske drame, čitanja su za taj dan gotova.

Posljednji, četvrti dan započeo je izvedbom teksta Na 1, 2, 3!, vrlo kratkog djela (traje tek petnaestak minuta) Ivone Marciuš. Komična inverzija generacijskog jaza, u kojoj djeca (opravdano) prozivaju roditelje zbog njihove okrenutosti konzumerizmu i izvanjskom uspjehu nasuprot iskrenosti i emotivnosti, pokazala je kako se i u vrlo kratkoj formi mogu stvoriti zanimljive dramske situacije. Sljedeći tekst, Fantazma Grande Nike Korenjak, drama je prilično složene strukture o totalitarizmu koji rađa šovinizam i rezultira nekontroliranim otpuštanjem nagona (u ovom slučaju muških i seksualnih). Razrješenje donosi pojava ni više ni manje nego Ariane Grande, još jednog ponešto pretencioznog motiva među mnogobrojnima. Revija je zatvorena čitanjem teksta Casus belli Luke Vlašića, neprepričljivog apsurdnog apsurda, meta-apsurda i poigravanja granicama smisla kazališta, jezika i, više-manje, svega.

Format scenskih čitanja na DeSADU podrazumijeva da na svakom čitanju, uz glumce i producente, radi i redatelj ili redateljica, čime ono dobiva određene segmente izvedbe koji nisu prisutni u tekstu. Dakle, drame se ne svode na suho čitanje po ulogama, nego im se daju određeni scenski naglasci. U tom je smislu bilo različitih i različito uspješnih rješenja od opravdane redukcije i fokusa na tekst do pametnih i značenjski zanimljivih, a opet minimalnih rješenja koja aktivno pridonose tekstu i oblikuju početke neke moguće scenske cjeline. Sveukupno, tekstovi na 11. DeSADU eklektičan su skup autorskih osobnosti u razvoju, ponekad obilježeni pretjeranom poetizacijom ili aktualizacijom pod svaku cijenu. No, vrijedni su pozornosti sastavljača kazališnih repertoara, a oni ih obično izostave.

                                                                                                                                Leon Žganec-Brajša

Foto: DeSADU

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More