105. rođendan jedinstvenog kina Urania proslavljen lošom izložbom

Povijesno-kulturološka izložba koja nije predstavila ništa novo

Muzej Slavonije i Kinematografi Osijek povodom obilježavanja 105 godina od izgradnje zgrade i utemeljenja osječkog kina Urania zajedničkim snagama su upriličili izložbu kojom se obilježava obljetnica. Tema je jasna na prvu, no zainteresiraniji će se građani pitati što će od sadržaja vezanog za Uraniju moći vidjeti na takvoj vrsti izložbe. Suočivši se s istim pitanjem odlučio sam pohoditi izložbu nepunih mjesec dana nakon njezina otvorenja. O kinu Urania većina Osječana ima stanovito predznanje, pa tako i ja sam. Iz toga sam razloga odlučio na izložbu otići bez prethodne pripreme, posve otvoren prema materijalu koji će me dočekati u Muzeju Slavonije.

Kratak zapis o povijesti kina te niz izložaka vezanih uz kontekst izgradnje zgrade u koju je Urania smještena stoji na samom ulazu u izložbeni prostor. Tu dominira lik osječkoga arhitekta Viktora Axmanna koji je izradio arhitektonski projekt zgrade kina Urania. Zgrada je sagrađena „u samo šest mjeseci, 1912. godine na sjeverozapadnom uglu osječkog secesijskog bloka na zemljištu na kojem se od 1884. do 1905. godine nalazila remiza osječkog konjskog tramvaja.“ Svojim se arhitektonskim specifičnostima ovo zdanje ubraja „među najznačajnija secesijska ostvarenja u Hrvatskoj i nezaobilazan je primjer u povijesnoumjetničkim pregledima ovog umjetničkog razdoblja.“ Tome svjedoči izložena Axmannova Izložbena diploma sa srebrnom medaljom koju je za arhitektonski projekt Uranije arhitekt dobio u Beču na Prvoj međunarodnoj kino izložbi. Povodom Axmannova uspjeha u osječkoj Narodnoj obrani (9. studenog 1912.) objavljeno je kako je:

„Naš sugrađanin arhitekt g. Viktor Axmann“ izložio „slike i nacrte Urania-kina u međunarodnoj izložbi u Beču, gdje su njegove radnje priznate kao najukusnije u monarhiji te nagrađene najvišom nagradom, počasnom kolajnom i diplomom. Čestitamo!“

Nažalost, na izložbi se ne mogu vidjeti te „slike i nacrti“ kina kao ni fotografska dokumentacija zgrade kroz povijest što u kontekstu izložbe ne bi bilo suvišno budući da je zgrada od svog otvorenja do danas zadržala kinematografsku funkciju. Izostanak prikaza povijesnoumjetničke dimenzije zgrade dodatno iznenađuje jer se autor izložbe, viši kustos Muzeja Slavonije Grgur Marko Ivanković, već u više navrata stručno bavio ovom temom u knjizi Secesijski duh u arhitekturi i životu Osijeka, članku Zgrada kina Urania (1912) i masonski hram u Osijeku objavljenom u časopisu Peristil, a povijesti se i morfoloških komponenti zgrade kina opširno dotaknuo i na izložbi Ostavština osječke slobodnozidarske lože „Budnost“ rađenoj u suradnji s Antom Grubišićem (Muzej Slavonije, Osijek, 2003.).

U glavnoj izložbenoj prostoriji izlošci govore o kontekstu oblikovanja ideje o utemeljenju kina. Središtem prostorije dominira improvizirana slobodnozidarska loža sačinjena od artefakata koji se čuvaju u muzejskoj zbirci. Kontekst slobodnozidarske povijesti vezan uz kino Uraniju velikim je dijelom poznat, osobito nakon što je priređena već spomenuta izložba Ostavština osječke slobodnozidarske lože „Budnost“. Zgrada kina građena je za potrebe osječkoga slobodnozidarskog vjenčića koji je ubrzo nakon puštanja zgrade u funkciju uzdignut na status lože „Budnost/Vigilantia“ (4. siječnja 1913.). Dio je prostorija zgrade služio kao službeni slobodnozidarski hram.

Od arhitektonskih se nacrta na izložbi može vidjeti tek jedan tlocrt sjevernoga dijela prizemlja koji su za svoje potrebe koristili osječki slobodni zidari. Simbolika je lože vidljiva na pročelju na kojem se nalazi „secesijski stiliziran reljefni prikaz sfinge“ koja je po svojom mitološkoj ulozi čuvarica hramskih tajni te ujedno predstavlja simbol moći i budnosti čuvajući tajnovitost rada u loži „Budnost“. U katalogu spomenute izložbe iz 2003. donosi se tekst spomenice kamena temeljca koji osvjetljava kontekst izgradnje: „(…) Gradnjom ovog ‘uranija i kino’ / kazališta dana je mogućnost, da se vruća želja u Osijeku / stanujućih aktivnih članova lože K ljubavi bližnjeg u / organizaciji Zagreb, da si sagrade svoj hram, oživotvori (…)“

U tekstu se navodi kako je gradnja zdanja započela 1. ožujka 1912., na dana slobodnozidarske Nove godine te da je citirana povelja potpisana u „prostorijama svratišta ‘Central’ u gornjem Osijeku (15. III. 1912.)“ Već je iz teksta spomenice na određenoj razini vidljivo da „uranija i kino“ imaju dvostruku funkciju – tajnu i javnu – što je uočljivo i u samom nazivu kina. Urania je, naime, jedna od devet muza, zaštitnica astronomije koja u korijenu svoga imena ima grčku riječ uranós koja označava nebo i nebeski svod (službeni naziv kina vidljivi i na plakatima iz najranijeg perioda bio „Urania i kino d. d.“ jer je njezina djelatnost bila u nadležnosti tvrtke Urania i kino). Izložbom dominira upravo materijal o tom „tajnom“ aspektu kina, dok je prikaz njegove kulturne povijesti sveden na izbor niza plakata iz fundusa zbirke koji pokrivaju raspon od 1912. do 1933. godine. Ovaj je dio nadopunjen s nizom plakata koji se čuvaju u arhivi kina te projekcijama nekoliko starih filmova iz godina kada je kino krenulo sa svojim programom.

Izložba nam u cjelini pokazuje dvojni karakter zgrade kina Urania građen na dvama paralelnim funkcionalnim obrascima kojima je služila. Neupitno je kako bez slobodnozidarske dimenzije i zalaganja članova vjenčića „Budnost“ ove zgrade, a zasigurno ni kina ne bi bilo.

Međutim, uzme li se u obzir da je visoko prizemlje na sjevernom dijelu zgrade samo od studenog 1912. do lipnja 1924. služilo kao sjedište lože s hramom može se zaključiti kako bi se na izložbi o djelovanju kina Urania u periodu od sto i pet godina ipak puno veći segment trebao staviti upravo na djelatnost kina i njegovu ulogu u kulturnom životu grada Osijeka.

Razlog je tomu i činjenica da je slobodnozidarska ostavština u Osijeku već vrlo stručno obrađena i prezentirana putem izložbe i kvalitetnoga popratnog kataloga u kojem su sadržani tekstovi Ante Grubišića i Grgura Marka Ivankovića nastali na temelju ozbiljnog arhivskog istraživanja. Izloženi su također slobodnozidarski predmeti koji se vremenom nastanka ne poklapaju s godinama u kojima je na toj adresi bilo sjedište lože pa se uopće postavlja pitanje opravdanosti njihovog izlaganja na ovoj izložbi. Među eksponatima kojima se predstavlja djelatnost kina nalaze se isključivo plakati te nekoliko kratkih filmova iz godina njegovih početaka. Iz muzejskog su fundusa izloženi plakati nastali do 1933. godine te niz plakata iz kasnijega razdoblja koji su vlasništvo Kinematografa Osijek.

I jedni i drugi, svakako, zahtijevaju dodatnu stručnu obradu jer se pomoću njih može rekonstruirati jedan nezanemariv segment osječke urbane povijesti, a koji kroz ovu izložbu nije obrađen. U tekstu pisanom uz izložbu autor Ivanković također piše da je izgled kina trajno zabilježen „na brojnim razglednicama grada Osijeka, a djelovanje kina može se pratiti proučavanjem plakata osječkih kinematografa i pretraživanjem osječkih dnevnih novina od početka 20. stoljeća do danas.“ Međutim, i ovi segmenti kulturne urbane povijesti na izložbi ostaju nevidljivi.

Na kraju je opravdano zaključiti kako nam ova povijesno-kulturološka izložba nije predstavila ništa novo jer se najveći dio njezinoga sadržaja oslanja na izloške s izložbi koje je autor Ivanković priređivao istražujući povijesti slobodnoga zidarstva u Osijeku. U izjavi za medije koju je povodom izložbe dao ravnatelj Muzeja Slavonije Denis Detling istaknuto je kako se nada da će se 2018. godine uspjeti završiti i opširnija tiskana monografija o djelovanju kina Urania koja bi, kao i ova izložba, trebala biti publicirana u suradnji s Kinematografima Osijek.

Nadajmo se da će tome doista biti tako te da će se u tekstovima buduće monografije o kinu Urania na opširniji i stručniji način pristupiti analizi ovog važnog dijela kulturne povijesti grada Osijeka, a koji je ovom izložbom – koja ostaje otvorena do 1. ožujka, dana slobodobnozidarske Nove godine te polaganja temeljnog kamena kina – ostao nedorečen.

Igor Loinjak

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...