Gropius i Bauhausove katedrale duha stotinu godina poslije

U MSU otvorena je izložba umjetničkoga para ”Josef i Anni Albers: Putovanje kroz slijepo iskustvo” kojom se obilježava stota obljetnica Bauhausa (1919. – 1933.), škole smještene u Weimaru čiji se utjecaj protezao mnogo dalje od granica Njemačke. Izložba je prilagođena slijepim i slabovidnim osobama te sve radove prate taktilne reprodukcije.

Tom vam prigodom prenosimo misli uglednog američkog arhitekta i kulturnog teoretičara Charlesa Jencksa o značaju utemeljitelja škole, Waltera Gropiusa iz priloga Life and Arts u Financial Timesu.

Na koji se način osvrnuti na stotu obljetnicu Bauhausa? Nedvojbeno riječ je o utjelovljenju modernizma rođenom u njemačkoj krizi 1919. nakon svjetskoga rata kad su se kreativne elite, umjetnici i pješadija, između ostalih, složili da je stari poredak gotov. Školu je osnovao arhitekt Walter Gropius u Weimaru kao mjesto koje će na neki način spojiti razjedinjene niti moderniteta.

U tom je smislu škola mnogo više od vodeće ustanove za arhitekturu i dizajn, ona je velika moderna ustanova obilježena ikonskom zgradom. Ona je uronjena i u sociologijski realitet – klasnih sloboda, slobodne ljubavi, zaluđenosti modom i međusobne kompeticije.

Prvi je Gropiusov manifest obuhvaćao idealizam jednako prijemčiv poraženom vojniku i izgubljenoj mladosti:

Arhitekti, kipari, slikari, svi se mi moramo vratiti zanatima… dopustite nam da stvaramo novo zanatsko udruženje bez klasnih razlika… koje će se jednoga dana ukazati milijunima radnika kao kristalni simbol nove vjere.

Slika koja je pratila te riječi pokazivala je Bauhausovu katedralu koja seže prema raju, a naslikao ju je Lyonel Feininger. Tornjevi koji streme visini, arhitektura svjetla prilagođena iz kristalnih građevina 1910-ih, bila je ideja koju će kasnije upotrijebiti Hitlerov glavni arhitekt Albert Speer za skupove nacista.

Duhovno naslijeđe ranoga Bauhausa utemeljeno na ničeanskoj volji za moć odražavalo se u brojnim Gropiusovim panegiricima:

Siva, prazna, nikakva zdanja u kojima živimo odraz su poražavajuće činjenice da smo kao generacija podbacili…Vratimo se zanatu… gradimo u mašti bez obzira na tehničke poteškoće. Imati dar imaginacije važnije je od sve tehnologije.

Godine 1925. Gropius je preselio Bauhaus iz Weimara u Dessau zbog prijetnje nacizma. Tri godine poslije mjesto je prepustio Hannesu Meyeru. Idući ravnatelj Mies van der Rohe bio je prisiljen 1933. zatvoriti školu u Berlinu. On je, kao i mnogi drugi pripadnici škole, morao emigrirati – svi su odlazeći, bez obzira na krajnje odredišta, u novu zemlju ponijeli vlastite percepcije i ideje.

Gropius je kasnije trgovao igrajući se moći – pisao je Goebbelsu braneći novu arhitekturu kao njemačku, projektirao je 1934. Reichsbank, izgradio urede Pan Ama na najprometnijem mjestu u New Yorku, napadao je plejbojevsku arhitekturu da bi projektirao Playboyev klub u Londonu – i bio je jednom riječju licemjer.

Postmoderni pokreti počivaju na reakcijama upravo suprotnima takvim kompromisima. Ipak, trebali bismo ga možda pamtiti po dobru: okupio je najkreativnije umjetnike, arhitekte, studente i lica u XX. stoljeću u jednom malenom, napetom okruženju i uspio ga je održavati osam godina. To je postignuće vrijedno divljenja.

Marin Raster/FTWeekend

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More