EKVKad god pomislim da živim u društvu koje se barem protokolarno poziva na demokratske principe ubrzo uslijedi otrježnjenje koje me podsjeti da je vrijeme jednog grada zauvijek nestalo i nemoguće ga je rekonstruirati u zajednici gdje sve s nacionalnim predznakom (p)ostaje jedina argumentacija politikanata u borbi za sakupljanje jeftinih bodova.

U cirkusu apatičnih vijesti za oko mi je zapela i ona o dodjeli jedne zagrebačke ulice Milanu Mladenoviću frontmenu jugoslavenske grupe Ekatarina velika, čemu su se u Gradskoj skupštini žestoko usprotivili predstavnici stranke HDZ.

Predsjednik odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova obrazložio je prijedlog željom da se oda priznanje “Ne toliko osobi Milana Mladenovića koliko urbanoj kulturi Zagreba i prostora ondašnje države 80-ih godina 20. stoljeća“. Ova inicijativa je za svaku pohvalu, ali prijedlog prema kojem se rokerima i jazzistima nudi prostor na Jakuševcu istodobno je i ciničan odnos prema njihovoj ostavštini, ali i stanovnicima vlastitog grada.

Lokacija koja bi trebala čuvati uspomenu na “urbanu kulturu“, smještena u blizini gradskog smetlišta najbolje ocrtava odnos vlastodržaca prema toj kulturi koja je od početka 90-tih sustavno marginalizirana i protjerivana iz centra Zagreba.

Središte prijeratnog Zagreba pripadalo je kulturi mladih: Cvjetni trg, OKC, SC…, klubovi Jabuka, Gjuro, Kulušić, LAP…, galerije, koncerti, izložbe … poduži je popis svega onoga što je jednostranim odlukama potiskivano iz centra da bi završilo u kojekakvim Močvarama, a svoje mjesto ustupilo bezličnim kafićima koji služe kao atraktivna sjedala u prvom redu svakodnevne špice.

Drugim riječima, poruka mladim umjetnicima ovdje je sasvim jasna – kad skončate u glibu močvare uspomenu na vas stavit ćemo na Jakuševac. Naravno, taj otpad u blizini jednog će dana sigurno biti saniran, ali trag koji utiskujete u urbani Zagreb zauvijek će ostati potisnut iz središta, kao da nikada nije ni postojao.

Jedan novinski članak počinje obrazloženjem kako je Mladenović inače rođenjem Zagrepčanin, a po majci Hrvat, što je za priču o ovom umjetniku potpuno promašeno. Isto tako odavati počast urbanoj kulturi 80-tih godina 20. stoljeća kroz lik i djelo Milana Mladenovića, a pritom istodobno prešućivati njegov antiratni angažman početkom 90-tih, u najmanju ruku je nepošteno prema ovom čovjeku.

Kada se nečije djelo zbog političkih obračuna dovede u pitanje, dobro je ponoviti gradivo čisto da bude jasnije kako je ovdje riječ o umjetniku koji je ostao dosljedan svojim principima sve do prerane smrti. Godine 1991. EKV je proglašena grupom godine, a Milan Mladenović je na primanju nagrade u Beogradu pozdravio sve prijatelje u Hrvatskoj i BiH i zamolio dvoranu za minutu šutnje za sve poginule u ratu.

Početkom rata zvuk EKV postao je ozbiljniji, a stihovi teži pa se album Dum Dum iz 1991. može slušati kao izravna kritika društva i zloglasnog režima; Nismo znali da je kocka bačena, nismo da je srušen most. Reka blista ispod čizama, čista voda, malo krvava. Dobro je podsjetiti da je Milan Mladenović zajedno s članovima grupa Partibrejkers i Električni orgazam oformio grupu Rimtutituki (Turim ti kitu) s kojom je održao niz antiratnih koncerata u Srbiji i inozemstvu od 1992. do 1993. godine, a te je godine odbio nastupiti u Banja Luci nakon što su bosanski Srbi srušili džamiju Ferhadiju iz 16. stoljeća. Uslijedio je dosta rezigniran album Neko nas posmatra i posljednji album psihodelične rock sambe snimljen u Brazilu Angels Breath s kojim se ovaj osebujni umjetnik oprostio od života i svijeta.

O značaju njegovog glazbenog stvaralaštva možda najbolje svjedoče nove generacije sljedbenika koji oduševljeno otkrivaju pjesme EKV-a koje danas zvuče svježe i aktualno kao i u doba njihovog nastanka. Pjesme o ljubavi, weltschmerzu univerzalne su teme upakirane u slušljive aranžmane koji su rezultirali cijelim nizom hitova.

Milan Mladenović (Zagreb, 21.9. 1958. – Beograd, 5.11. 1993.) svoju je glazbenu karijeru započeo koncem 70-tih u grupi Limunovo drvo, nastavio je s Kojom i Ivanom Vdovićem u kultnom novovalnom bendu Šarlo Akrobata, nakon čega je osnovao Katarinu II koju je naposljetku preimenovao u Ekatarina velika. Premda je s EKV-om, prema vlastitim riječima, svoj glazbeni izričaj približio “širokim masama“, tekstovi većine njegovih pjesama bez problema se mogu čitati kao poezija.

Kad govorimo o Milanu Mladenoviću, govorimo o zaokruženom opusu glazbenika koji je čitao pjesnike francuskog simbolizma i egzistencijaliste i uspješno ih pretakao u stihove sa zaraznim aranžmanima. Možda je na njihov današnji kultni status među obožavateljima dodatno utjecala prerana smrt čarobnog trojca EKV-a: Milana Mladenovića, Bojana Pečara i Margite Stefanović, zbog čega ih neki rock kritičari smatraju precijenjenim bendom, ali to je potpuno irelevantno za generaciju kojoj pripadam. Generaciju koja je bila premlada za Čorbu ili Azru, a EKV je susrela koncem 80-tih na vrhuncu njihove kreativne faze i smatra ih jednim od najboljih bendova bivše države.

EKV su na svojim početcima bili popularniji u Zagrebu negoli u Beogradu, ali razmišljajući u okvirima ondašnje zajednice njihova ostavština jednako pripada svima nama, kao što ostavština bilo kojeg ex-Yu benda pripada prostoru u kojem je nastajala i publici koja ih je slušala. Neki dan sam među zaboravljenim stvarima pronašao ulaznicu za koncert EKV-a u Domu sportova iz 1989. s turneje za album Samo par godina za nas. Prisjetio sam se izvrsnog nastupa pred prepunom dvoranom i pozitivnog naboja publike koja je pjevala tekstove svih pjesama koje su izvodili. Početkom devedesetih angažirane pjesme EKV-a teško su mi ulazile u uho, ali danas mogu reći kako su i u tom dijelu stvaralaštva iza sebe ostavili kvalitetnu glazbu s porukom, ma koliko tematika bila teška.

Vrijeme je pokazalo da se ovakav bend više nije pojavio na ovim prostorima. Milan Mladenović sjajan tekstopisac, glazbenik i humanist mogao bi poslužiti kao primjer u školama kako se umjetničkim sredstvima ipak može boriti protiv rata, čak i po cijenu vlastitog života. Upravo zato što su njegov glas zagušile detonacije trebamo se uvijek prisjećati ljudi koji mogu postati simbolom dijaloga među narodima.

Dok mu neki naši stanovnici ne bi dali ulicu uz komentar “neka mu je daju u Beogradu“, drugi bi mu spremno dali cijelo naselje. Što bi na sve to danas rekao dječak iz vode kojem treba soba da primi pet tisuća ljudi s dignutim čašama? Ako naši političari misle da je blizina smetlišta pravo mjesto za spomen na ovog umjetnika, on će im kao gospodin odgovoriti stihom; Neću da kopam po đubrištu sreće, neću da uprljam ruke. Milan Mladenović izgradio je cijeli jedan svijet bez mržnje u kojem vladaju univerzalne poruke ljubavi. Što će njemu ulica kad je njegov cijeli svijet.

Vjekoslav Bošković

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.