S kritičarkom, prevoditeljicom, autoricom Jagnom Pogačnik popričali smo povodom nedavno joj objavljene knjige Kombajn na književnom polju: Proze, pisci, pojave.

Iritira li Vas pitanje o poziciji autora u hrvatskom kontekstu?

Ponekad. Ako se pomirimo s činjenicom da živimo u zemlji u kojoj je autorstvo ionako nekakav balast koji nitko ne cijeni, jer se sve ionako može ‘prepisati’, kupiti u obližnjem trgovačkom centru, onda su takva pitanja ionako bespotrebna i anakrona. No, ako se s time pomirimo, onda nas ne bi bilo… Zato se to pitanje ipak povremeno treba postavljati.

Kako je vidite u budućnosti s obzirom na poznate probleme hrvatskog “malog i srednjeg izdavača”, da ih tako nazovemo..

Premda nisam sklona katastrofičnim prognozama, dapače da nemam u sebi još ono preostalo zrnce optimizma vjerojatno bih se ‘prešaltala’ na neke druge poslove, ne vidim baš  pretjerano svijetlu budućnost. Trenutna je situacija takva da jedino što mogu prognozirati je ‘borba za svakog čovjeka’. Ukoliko se nastavi trend kojem sada svjedočimo, imat ćemo situaciju u kojoj mladi pisci sa svojim prvim knjigama neće imati nikakve šanse, a to se zapravo već sada događa. Pogotovo ako se svojom poetikom ne uklapaju u tržišnu priču ili pišu nedajbože poeziju. Šansa koju su prijašnjih desetljeća dobivali kod malih nakladnika, izgubljena je s njihovom propašću ili preživljavanjem na rubu.

Potpuno mi je nejasno da nadležne državne institucije radije financijski podupiru (potporom za knjigu, stipendijama) afirmirane i tržišno isplative autore, a rijetko kad daju šansu onima koji dolaze. Da bi funkcionirala književna scena upravo je ta ‘svježa krv’ ono što se ne smije zanemariti i zbog čega se najviše bojim budućnosti. Prateći blogove, ono malo časopisa što je još preostalo, književne natječaje i sl. suočeni ste s ogromnom količinom energije koja se nema gdje dalje akumulirati. A s druge strane imate situaciju da su veliki pojeli male i da veliki izdavači nameću zakone tržišta u zemlji u kojoj nijedan pisac ne može živjeti od tržišta i mašu tom parolom koja je često samo paravan za njihovu potpunu nekompetenciju, da ne kažem i nešto gore.

Mislite li da je ta pozicija, pozicija autora, uvijek, više manje ista? Onda kada generaliziramo.Što valja mijenjati?

Nije baš uvijek ista, pamtimo i bolja vremena. Da bi se autori pozicionirali kako treba potrebna je jaka, organizirana i pametna infrastruktura koja je trenutno u potpunom rasulu. Čitav sustav mora funkcionirati, jer ako nema samo jedne kockice u tom sustavu, sve pada u vodu. A kod nas su pali u vodu i školski sustav i lektira i nakladništvo i nadležna ministarstva i književna kritika i sustav vrijednosti i mediji koji se prave ludi… Sve to bi trebalo promijeniti.

Koja kritičarsko- spisateljska scena vam je draga, bliska, izazovna u Hrvatskoj? Pardon, postoje li uopće scene kod nas?

Scene postoje, one nisu toliko vidljive i toliko homogene kao što su bile još prije desetak godina, recimo u vrijeme FAK-a, ako pogledamo samo u blisku prošlost. Danas je vrijeme, pa tako i scene, raspršeno, nema jedne poetike, dominantne i alternativne grupacije pisaca, važnog časopisa oko kojeg se skupljaju, jedne ideje. Sve je rasuto i ‘anything goes’, neuspućen netko mogao bi se u svemu tome izgubiti ili štošta previdjeti. Ali reći da nema književnih scena i da je sve velika laž, e to ne želim prihvatiti. Zato se ni ja ne mogu opredijeliti za jednu stranu/scenu, dragi su mi i bliski samo pojedinci koji jedni s drugima nemaju veze. Razveselila me u zadnje vrijeme recimo knjiga Suzane Matić Samosanacije koja je nastala na blogu. Pozitivno me iznenadio roman Kristiana Novaka Črna mati zemla. Raduje me što me na policama čekaju knjige nekoliko novih autorskih (ženskih) imena i puno od njih očekujem. Inače, volim pratiti mladu književnu scenu i pisci me uglavnom prestanu zanimati kad se smjeste u totalni mainstream i životom i tekstom pokazuju da im je tamo baš jako, jako, dobro.

Uz bavljenje kritikom, predajete i prevodite? U kojoj mjeri vas ima za što? Gdje je ljubav najjača?

Multitasking je moja furka. Budući da sam slobodnjak i time se ponosim, a za sada i preživljavam, jasno je da ne mogu živjeti samo od pisanja književne kritike, premda bih to najviše voljela. Sanjam idealnu situaciju, dobro plaćene tjedne kritičke tekstove od puno kartica, medije koji to znaju cijeniti.

No, kako je to samo san, osim novinske kritike moram igrati na više terena – surađivati na radiju i TV-u, promovirati knjige, moderirati tribine, ocjenjivati tuđe rukopise… Srećom, uspjela sam stvoriti i neku prepoznatljivu poziciju prevoditeljice sa slovenskog jezika, prevela sam tridesetak knjiga suvremenih prozaika i esejista i hrpu stručnih tekstova, jako dobro surađujem sa slovenskim kolegama piscima, urednicima, nakladnicima…

Prevođenje je s jedne strane drugi posao kojim se bavim i za koji sam plaćena, ali i velika ljubav. Nakon svih tih priča oko pozicije autora, književne scene, spisateljskih taština, smanjivanja prostora za kritiku i dr., prevođenje mi dođe kao dobra terapija. Ja, računalo i tekst nekog pisca koji sam uglavnom sama izabrala i iza kojeg stojim barem 90%.

Predavanja u Centru za kreativno pisanje, gdje već nekoliko godina vodim radionicu pisanja kritike, na neki način daju novi smisao svemu što inače radim. Fascinirana sam razmišljanjima polaznika koji ne pripadaju ovom našem incestuoznom i klaustrofobičnom miljeu, različitih su godina, profesija i formalnog obrazovanja, a književne tekstove često čitaju i razumiju puno više i kvalitetnije od ‘profesionalaca’. Ta moja predavanja funkcioniraju kao čitateljski klub i mala tvornica kritičkih tekstova, s rezultatima polaznika kojih bi se neka razvikana imena mogla posramiti.

No, ako malo bolje pogledate sve što u životu radim zapravo je jako blisko i povezano i ima zajedničku početnu točku – ljubav prema književnosti. Pa kad me pitate gdje je ljubav najjača, to je otprilike kao da pitate roditelje koje dijete najviše vole. Svugdje je ima, i zato sam unatoč svim neprilikama još uvijek sretna s onime čime se bavim.

Paranoično, a možda i ne je pitanje “budućnosti knjige”? Kako vi na to gledate?

Neparanoično. Knjiga će, u svom tradicionalnom i konzervativnom obliku, svakako preživjeti. I sama se pomažem novim tehnologijama, e-knjigama, društvenim mrežama, ali ništa ne može zamijeniti dobru staru knjigu koju možeš omirisati, pošarati i s njom otići u krevet. I mislim da tu nisam usamljena. Ako mislite na globalnu propast knjige i pisanja, a ne samo onu ‘klasične’ knjige, tu nekako mislim slično kao Josip Mlakić u romanu Planet Friedman. Svijet bez knjiga više ne bi bio svijet kakav poznajemo, a ne vjerujem u nemoguće svjetove. No, kao i kod Mlakića, čak i ako bi smrt knjige bila propisana s viših instanci, uvijek postoje pojedinci koji se tome protive, čak i po cijenu vlastita života. Budućnost knjige nije nimalo crnja od njene trenutne sadašnjosti.

Srđan Sandić

 

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.