Od ranih devedesetih naovamo, medijska i šira javna recepcija kulture vodila se nesretnim, nepisanim motom “što se nije dogodilo u metropoli, nije se ni dogodilo.”

Tako potrebna decentralizacija književnosti počela se aktivnije provoditi u posljednjih nekoliko godina, kad su razni neformalni kružoci i kulturne udruge stekle veću vidljivost nekim dobrim projektima. Za afirmaciju zadarske scene zaslužna je ponajviše udruga ZaPis, koja okuplja zadarske pisce i čiji je svježi projekt Samo ti pričaj (a riječ je o zbirci kratkih priča dvanaestero autora) povod ovome razgovoru sa Želimirom Perišem, urednikom tog moćnog malog izdanja.

Počnimo sa ZaPisom… Tko ste, što ste, gdje se sastajete, što vas drži na okupu, koji su vam ciljevi, odlazite li katkad zajedno na izlete, plaže… Imate li svi slične poglede na književnost?

– ZaPis je nastao iz želje da se u Zadru stvori nekakav krug unutar kojeg se može stvarati i promovirati književno stvaralaštvo. To je bila 2009. godina i Zadru je nedostajalo nešto što nosi atribut književno, a da je istovremeno i ležerno, urbano i izvaninstitucionano. Tako je nastao ZaPis i u protekle četiri godine organizirano je gotovo pedesetak književnih događanja, čitanja po gradu, županiji i državi, a u Zadar su dovođeni mnogi pisci iz države i oko nje. Kao vrhunac djelovanja ovog rujna ćemo u Zadru imati jedan poveći književni festival.

Trenutno nas ima četrnaest, širimo se polako ali konstantno, i nema nekog kišobrana koji bi nas sve pokrio u literarnom smislu. Među nama ima pjesnika i prozaista, pisaca na dijalektu i pjesnika na stranim jezicima. Zajednička nam je ambicija. Uz zajednički zbornik koji smo objavili u veljači, ove i sljedeće godine izaći će još najmanje tri pojedinačne knjiga ZaPisovih autora.

Kako je došlo do ideje da objavite zbornik “Samo ti pričaj”? Jedan kritičar okrstio je na “Booksi” taj zbornik izvrsnim primjerom kako bi nam trebala izgledati dobra regionalna književnost…

– Trubili smo po gradu i regiji već oko tri godine kad smo osjetili da smo spremni nešto staviti u korice pa imati opipljivo štivo za mahati pred sobom. Izvukli smo po jednu priču od svakog od tadašnjih članova (u međuvremenu smo porasli za još nekoliko sjajnih spisateljica koje na žalost nisu u knjizi) i ukoričili ih. Knjiga je relativno brzo dobila šaku povoljnih kritika i, zanimljivo, sve su one izdvojile i pohvalile urbane teme kojima se priče bave. Valjda su se bojali da će zadarski pisci pisati o briškuli pod maslinom i ugoru na brudet, pa su odahnuli kad su prolistali naš zbornik i vidjeli da on nije razglednica s mora. Na kraju, valja biti iskren pa reći da su kritičari bili vrlo blagi prema nama s literarne strane, no vrlo pohvalni i poticajni ističući našu ambiciju da se organiziramo i u pokrenemo nove književne tokove u provinciji.

Što misliš o tome “regionalno”? Pristaješ li na to? Da li čovjeka u startu stigmatizira to “regionalno”? Ili, naprotiv, može biti i vrlo pozitivno, ta kao neka izdvojena pozicija?

– Nama je ta regionalnost pomogla, donijela nam je puno dobrog glasa. Već i zadarski mediji su nas uvijek rado pokrivali, prepoznajući valjda da stvaramo neku novu scenu u tom gradu, ako ne novu, a ono bar na drugi način. Uskoro su se i ostali mediji osvrnuli na nas i onda je vijest „u Zadru postoji nova grupa ljudi koji pišu“ postala zanimljiva čak i u Splitu i Zagrebu. Da smo locirani u Zagrebu sigurno ne bismo dobili ovu količinu pažnje, morali bismo se tražiti na druge načine. Srednje loš pisac iz Zadra je medijski zanimljiviji od srednje dobrog iz Zagreba. Međutim, većina nas se ne identificira posebno regionalno. Osim par pisaca koji pišu na dijalektu, ostali su literarno sasvim odijeljeni od zavičaja. Općenito, ne mislim da regionalno stigmatizira. Svi mi na kraju u životopisu vučemo te geografske pozicije gdje smo rođeni, gdje živimo, a na nama je da ih ignoriramo ili iskoristimo.

ZaPis gostuje u splitskom programu Bookara

Kad se spomene Zadar, pada mi na pamet Ivan Aralica. Dugo su ga smatrali regionalnim piscem, marljivo je tamo po Zadru i okolici objavljivao po tim takozvanim regionalnim časopisima, bibliotekama… Ponosite li se vi zadarski pisci Aralicom? Znači li vam išta njegovi romani ili ih se gadite?

– Aralica je tamo devedesetih prerastao svoj zadarski identitet i zamijenio ga za nacionalni. Danas su prve asocijacije na Aralicu Ambra i Fukara, a ne njegove zadarske godine. Radili smo nedavno Staša Aras i ja jedan program gdje smo secirali i predstavljali povijest pisanja u Zadru, koja je izuzetno vrijedna i bogata. Zadar je dao prvi latinični tekst na hrvatskom jeziku, prvi rječnik na hrvatskom, prvi hrvatski roman, prve novine na hrvatskom. Imao je izuzetno bogatu renesansnu književnu scenu, buknuo je u devetnaestom i početkom dvadesetog stoljeća kad je literarna elita jurila niz tadašnu Dalmatinu da se doseli u književni centar Hrvatske, tako da se ovdje doista imamo čime ponositi. Povijest pisanja u Zadru smo zaključili s Vladanom Desnicom. Ovako je napisao Desnica: Svi smo mi najogorčeniji onda kada branimo nevrijednost u nama.

Tvoje ime često možemo vidjet kao pobjedničko ili među finalistima raznih natječaja za kratku priču? Što ti znače natječaji? Misliš li da su oni danas najbolji put da se pročuje neki nepoznati pisac?

– Kad sam u jednom trenutku odlučio početi pisati, vrlo brzo sam shvatio da neću daleko bez nekakvog feedbacka i valorizacije tih tekstova. Falio mi je netko tko bi mi mogao reći vrijedi li to išta i ima li smisla pisati ili bolje da se vratim onom ugoru u brudetu i briškuli pod maslinom. Tad sam krenuo sa slanjem svojih priča i opsesivno sam ih slao na sve moguće natječaje, sve portale i časopise koji objavljuju priče, potpuno neselektivno, slao sam svugdje. I onda, kad su pale neke pozitivne reakcije i kad su se dogodile neke nagrade dobio sam puno više od očekivanog, pohodio sam sjajna mjesta, upoznao divne prijatelje i ostvario neke bitne kontakte.

Na kraju, slanje priča na natječaje je puno više od puta ka afirmaciji. Prije svega tu se mladi pisac uči očvrsnuti i primiti poraz, slomiti malo vlastiti ego. Bez toga nema naprijed.

Što je danas sa zadarskim književnim časopisima? Da li su mladim piscima možda primamljiviji književni portali preko kojih se ipak može doći do nešto brojnije publike?

– Osim nekih časopisa sa sveučilišta tu je i časopis zadarskog ogranka MH koji nam je znao objaviti pokoju priču. Rekao bih da sve to manje-više slično i u ostatku Hrvatske. Svi mi ti časopisi djeluju kao da su zatvoreni u vlastitim krugovima bez velikih ambicije otvoriti se i popularizirati književnost masi. Čini mi se da je cijela književnost u dovoljno lošoj situaciji, čitatelja je sve manje, vlada kolektivna kriza čitanja, pa me tim više nerviraju književni časopisi koji se niti ne trude privući čitatelje. Ok, neću reći da publici treba podilaziti, ali puno bih lakše branio taj stav od onog elitističkog kakav nekad prepoznajem.

S druge strane, internet je živo tkivo, protkano u životima onih tisuća (točnije stotina tisuća, čitaniji portali imaju i do milijun jedinstvenih posjeta mjesečno) koji su sasvim pismeni i mogu uživati u dobrom tekstu, a nikad im ne bi palo na pamet otvoriti neki književni časopis. Zato sam svim srcem na strani interneta jer vjerujem da ima snagu podvaliti se upravo toj populaciji, koja nije nepismena, ali dosad nije pokazala interes za književnost jer joj nije bila pod nosom.

Osobno, najviše me zanima objava književne produkcije, gdje moram pohvaliti Arteistov natječaj koji je odlična podloga za tjednu objavu priča. Uz to, vrijedi istaknuti i Knjigomat, koji to radi već godinama, a tu je i najnovija inicijativa Književnost uživo, koja je za medijsku platformu izabrala Facebook, što mi se zasad čini malo prenapadnim, ali možda upali.

Kako ti iz Zadra djeluje književna scena u Zagrebu, osjećaš li se zakinut što si kao izvan tih kao glavnih književnih zbivanja? Ili pak stječeš dojam da je u zadnje dvije godine u Zagrebu sve to dosta propalo i da su za književnost postale poticajnije neke druge sredine?

– Ne znam zašto si za mjeru uzeo baš dvije godine? Ja zapravo ne znam što se događalo prije toga jer tek posljednje dvije-tri godine pišem i na neki način pratim i donekle sudjelujem u književnim zbivanjima. Možda bih se i osjećao zakinutim da nije upravo tog ZaPisa koji je uspio oživjeti našu provincijalnu ponudu.

Kad spominješ kako je sve propalo, ja u stvari razmišljam o publici na tim događanjima. Općenito, svaki dogođaj koji organiziramo u Zadru, po meni ima jednu mjeru uspjeha, a to je koliko se publike pojavilo. Događalo se da čitamo sami sebi, i onda se moraš upitati: zašto se trudimo? Čini mi se da se ista stvar događa i u Zagrebu. Al, ako je ikakva utjeha, slično je svugdje. Citirao bih Maju Klarić kad citira Wislawu Syzmoborsku: Prešla drugi najveći zaljev na svijetu/Promijenila nekoliko gradskih autobusa/Prehodala cijelu Oceansku aveniju/Samo kako bih se uvjerila/Da večeri poezije/Čak i u Salvadoru/Posjećuje jednak broj ljudi kao i doma.

U tom smislu me najviše fascinira Split i golema količina publike koja se tamo događa na književnim zbivanjima. Iz svoje perspektive mogu ih samo zavidno gledati.

Ljude podučavaš kreativnom pisanju. Što misliš o radionicama kretivnog pisanja kod nas, koliko to može pomoći mladom piscu?

– Znam da si uvijek skeptičan prema tom kreativnom pisanju, al isto ne mogu dokučiti zašto. Niti imaju svi dovoljno izbrušen talent da tek tako napišu Teškoće pri gutanju, niti imaju za prijatelje ili obitelj pisce kojima mogu pokazati tekst, pa dobiti suvisli komentar. Ljudima nedostaje komunikacije o pisanju, žele dobiti konstruktivnu kritiku svog teksta, žele podijeliti svoja i čuti tuđa iskustva. Radionice im pružaju točno to. Na stranu činjenica da nisu svi polaznici radionica pisanja pretendenti na titulu pisca. Pisanje je proces koji onome koji to radi nudi puno više od stvaranja teksta, ali zadržimo se na piscima.

U doba krize urednika (ajde da navedem i tu, kad sam već naklapao o krizi čitanja i krizi publike, makar su to sve različita lica iste krize) kad je sve teže naći nekoga kome možeš poslati tekst i očekivati da će s tobom raditi na njemu radionice pisanja dolaze kao sjajan međukorak. Piscu daju sigurnost da to što šalje nije totalno smeće, jer je imao priliku valorizirati to i raditi na tome s ljudima koji razumiju književni tekst, a urednicima opet služi kao svojevrsni predfilter. Prokomentirao sam ovo s nekoliko urednika i svi su rekli da drukčije gledaju na tekst nepoznatog autora koji je prošao radionice pisanja od onog koji nije. Pa ako to samo znači da će u hrpi nepročitanih rukopisa koji mjesecima skupljaju virtualnu prašinu u uredničkim sandučićima elektroničke pošte ti rukopisi dobiti malo bolju poziciju (tj. da će uopće biti pročitani) – dovoljno!

U pripremi imaš rukopis “Mučenice”. Što očekuješ od njega, koliko se misliš potruditi oko te knjige, tražiš li ili si već našao izdavača u Zagrebu ili negdje drugdje?

– Mučenice su pronašle izdavača, stasale, i uskoro će u javnost. U rujnu će se pokazati Zadru, a u studenome Zagrebu. Već sam uložio golem trud u tu knjigu i ne mislim s tim stati. Goran Trbuljak je sedamdesetih imao jedan rad kojim je eksplicitno rekao: „Činjenica da je nekom dana mogućnost da napravi izložbu važnija je od onoga što će na toj izložbi biti pokazano“. Na isti način doživljavam i svoju knjigu. Sama činjenica što sam dobio priliku izdati je imat će veći odjek od onoga što je u njoj. U današnje doba šeranja i lajkanja, informacija o mojoj knjizi bit će mnogostruko čitanija od same knjige. Cilj mi je poigrati se s tim pa iskoristiti to da knjizi dodam još koju dimenziju. Vidjet ćemo koliko ću u tome uspjeti. Zasad, zaokružite u kalendaru: rujan – Zadar, studeni – Zagreb.

Željko Špoljar

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.