prvo slovo kulture

Želimir Periš: Nemam empatije prema vlastitim likovima

Želimir Periš
Jedan od najpoznatijih domaćih pisaca, Želimir Periš, na nadolazećem Festivalu europske kratke priče sudjelovat će u razgovoru naslovljenom Sve naše pobune, a u kojem će govoriti o tome kako se bunimo u tekstu. Osim toga, u sklopu FEKP-a sudjelovat će i u čitanju Noći kratke priče koja objedinjuje priče sa svih strana svijeta.

Povodom gostovanja na FEKP-u popričali smo s ovim piscem koji nam je otkrio ponešto o svom pogledu na kratke priče, kako izgleda njegov kreativni proces pisanja te kako se razvila priča oko njegove posljednje knjige.

Kratka priča – što je ona zapravo i što vas privlači ovoj formi? S čime biste usporedili kratku priču?

Kratka priča utkana je u temelj ljudske komunikacije. Ljudi oduvijek i uvijek jedni drugima prepričavaju kratke priče. To je forma koja živi trajno. Forma u koju se stapaju svi doživljaji, težnje i čežnje, svi pročitani romani, odgledani filmovi, čak i glazba, slike, mirisi i okusi – u govornoj komunikaciji svi se pretvaraju u kratke priče. Kad me pošalju u trgovinu i kažu mi da kupim kruh i mlijeko i da ne zaboravim maslac jer ćemo popodne možda raditi kolače, ja pomislim – gle krasne priče. Gle prikrivenih odnosa i neočekivanih raspleta.

Kamo vas je kratka priča najdalje odvela?

Bio sam na divnim mjestima, mnogima koja više ne postoje, ali i onima koja nikad nisu postojala. Tamo sam upoznao izuzetne likove s kojima sam se zajedno i veselio i plakao. Boraveći u tim pričama doživio sam najdivnije stvari.

Na koje karakteristike usmjeravate pozornost dok pišete? Kakvi likovi žive u vašim pričama?

Priče motam oko ideje pa sve ostalo podređujem toj ideji, i prostor i vrijeme, temu, stil i likove. U mojim pričama likovi doista ne žive, oni su samo pažljive konstrukcije ljudskih karaktera i težnji, žrtvovanih za promicanje poruke priče. Nemam ni pretjerane empatije prema vlastitim likovima. Zasipam ih tragedijama, mučim i ubijam za više ciljeve. Pri tome puno i lažem.

Vaša prva knjiga priča, Mučenice, konceptualno je zaokružena i uvjerljiva zbirka fikcionalnih iskaza povijesnih i izmaštanih ženskih likova koje povezuje mučeništvo – društveno, obiteljsko i osobno, zbog čega se o knjizi često govori i u aktivističkom kontekstu. Kako doživljavate suodnos književnosti i društvenog angažmana, u vlastitom pisanju i u umjetnosti općenito?

Mislim da bi svaki čovjek, ne samo umjetnik, trebao raditi za dobrobit civilizacije u cjelini. Kopači rovova, krovopokrivači, katastarski službenici, klaunovi i književnici – svi su samo kotači istog mehanizma i ako se vrte samo za sebe – mehanizam ne radi. Moje duboko uvjerenje i imperativi su biti svjestan i savjestan. Zato, kad kopam kanal mislim na one koji bi u taj kanal mogli upasti. Trudim se kopati ravno, a opet funkcionalno. Tu još treba paziti i na instalacije koje su u zemlji, tamo su vodovod, struja i kanalizacija, a nisu ni sve zemlje iste. Kod nas je puno kamena, teško se kopa bez mehanizacije.

Mučenice su više od knjige – prati je suradnja s Vox Feminae Festivalom, zadarskim skloništem za žrtve nasilja u obitelji, kao i putovanje knjige po svijetu. Gdje su sve Mučenice bile i kako se takvi projekti odražavaju na trokut autor-djelo-čitatelj?

Kad su Mučenice objavljene, učinio sam što sam mogao za tu knjigu i potom je pustio u svijet da dalje živi sama. Bio sam roditelj: stvorio sam je, odgojio, upoznao sam je s dobrim ljudima i onda pustio. Autor ne bi trebao biti teret knjizi ni pretjerano posredovati u vezi djelo-čitatelj, zato je taj trokut u svojoj savršenoj formi u stvari pravac. Nažalost, u današnjoj književnoj stvarnosti težnja savršenstvu otišla je predaleko pa je pravac obično uskraćen za još jednu dimenziju i time postao samo točka – djelo, a oko njega ni čitatelja ni autora.

No, krizu na stranu, sretan sam što Mučenice imaju čitatelje i uspijevaju opstati. Do danas je ta knjiga bila na mjestima na kojima ja nikad neću, doživjela što ja ne mogu i sprijateljila se s ljudima s kojima ja ne uspijevam. Na internetskim stranicama mucenice.com pratim mnoge avanture Mučenica, a najzanimljivija od njih je putovanje knjige po svijetu – gotovo spontana inicijativa u kojoj čitatelji šalju fotografije knjige fotografirane na raznim mjestima. Mučenice su tako slikane u mnogim gradovima i mjestima, ali i posebnim situacijama, na primjer: na trgu Majdan samo dan nakon prestanka Kijevskih krvoprolića, uz ograde propalih poduzeća, na tajlandskim plažama, na spomeniku aktivisticama za ženska prava u Bostonu, u studentskim podrumima, pred sudom za ljudska prava u Strasbourgu, i na još desetinama mjesta koja i sama nose težinu i čija se značenja dodatno mogu interpretirati kroz temu knjige.

***
Želimir Periš rođen je 1975. u Zadru. Član je udruge ZaPis – Zadarski pisci s kojima uz Zadru organizira književne večeri i vodi radionice kreativnog pisanja Otpis. Suradnik je Centra za kreativno pisanje iz Zagreba s kojim organizira Ljetnu školu pisanja u Staroj Sušici. Jedan je od organizatora književnog KaLibar festivala u Zadru. Priče, drame i poeziju objavio je u više književnih časopisa i nekoliko zbornika proze. Za priče i poeziju je osvojio više književnih nagrada, među kojima su Lapis Histriae (Umag, 2012), PitchWise (Sarajevo, 2012) i Ulaznica (Zrenjanin, 2012). Priče su mu prevođene na talijanski i ukrajinski. 2013. godine objavio je knjigu priča Mučenice.

Katarina Brajdić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...