prvo slovo kulture

Želimir Periš: Nazovimo to danom

Nazovimo to danom, smjena je završila u devet, ostala je zatvoriti kasu i oribati pod do devet i trideset. Gorčina u grlu je dohvati negdje oko devet i trideset i jedan kad su novci savršeno prebrojani, a pod trgovine savršeno čist.

Gorčinu spere s dva gutljaja vode iz slavine. Voda ima okus plijesni. Dozvoljeno nam je uživati u bilo čemu, tako i ona smije uživati u vodi s okusom plijesni. Nije to prava plijesan, samo aroma sredstva za dezinfekciju kojem je prošao rok, kojim čiste oluke trgovačkog centra. U slavini teče tehnička voda, žele li vodu za piti moraju je kupiti u centru. Zaposlenici imaju pedeset posto popusta. Tako je odredio šef centra. On to smije. Dozvoljene su nam mnoge stvari, nekima više nego drugima. Šefovi trgovačkih centara, na primjer, smiju određivati cijenu vode. Nije joj to teško padalo, svi bi povremeno trebali isprati usta sredstvom za dezinfekciju.

Devet i četrdeset. Nova gorčina. Izvuče jutrošnje novine ispod pulta pa krene prati izloge. Prskala ih je sredstvom za pranje stakla kojem je istekao rok pa ribala zgužvanim listom novina. Lopovluci političara, pedofilija svećenika, samoubojstva branitelja i izuzetni sportski uspjesi nacije skidali su mrlje s ionako čistih izloga. U devet i pedeset je stigao čuvar Toma. Čuvar Toma radi noćnu smjenu u trgovačkom centru. To znači da šeta po njemu od devet i trideset do deset i trideset, pa spava od deset i trideset do zore. U zoru se umije da mu se ne vidi da je spavao. Sredstvo za dezinfekciju odlično osvježava krvave oči i daje im suptilno žuti, intelektualni ton.

„Opet čistiš čisto“, kaže čuvar Toma. Čuvar Toma, kao i mnogi čuvari ništa posebno ne čuva i kao i mnogi ljudi ne zna koja je njegova prava svrha.

„A nemam što drugo“, odgovara mu ona nervozno. Jer nema što drugo. Večeri su puste i prazne i ne nude puno ženi u njenim godinama. A može se reći da jest u godinama. Može se biti na mnogim mjestima, pa i u godinama.

„Idi kući“, kaže čuvar Toma, naivan kao i svi čuvari i kao sve Tome. Može se reći i nevjerni, isto je. Razliku čine jedino kazaljke na satu, sve je ostalo samo lokalna manifestacija generičkog i jednakog svijeta. Deset sati i dvije minute. Vraća joj se gorčina popraćena sa sporadičnim grčem u trbuhu. Grč u trbuhu je otprilike potpuno suprotno od leptirića u prsima. Ne treba istaknuti da u njenim prsima nema leptirića. Samo cisti. Kad bi se malo više voljela bila bi zdravija, kažu joj alternativci. Za alternativce je valjda normalno da vjeruju da uvijek postoji drugi način. Ona je dugo tražila neki drugi način, ali ga nije našla.

Čuvar Toma odšeta dalje, ona ponovo pogleda na sat. Kazaljke su joj se izlizale od gledanja, brojevi odlijepili i mehanizam propuhao. Umjesto tik-tak, njen sat kuca kad-kad. Svaki put kad ga pogleda čuje tihi glas kad-kad. Kad-kad. Kad-kad. Prije nego ode spavati pred sigurnosnim ekranima Toma zaključa sva vrata, zato ona mora izaći prije deset i trideset.

U deset i trideset pet je na autobusnoj stanici ispred trgovačkog centra. Centar je dobro povezan za potrošačima, pa autobus stiže svakih dvadeset minuta čak i u ovo doba noći. Ona par trenutaka razmišlja o ideji da pređe cestu i sjedne na autobus u drugom smjeru i odveze se daleko, daleko u tri pičke materine. Onda je od te slatke, ali vulgarno izrečene ideje gorčina opet obuzme, pa šmrcne nepostojeću suzu i krene pješke. Hoda sporo. U gradu u kojem svi žure, u državi u kojoj svi žure, na planeti koja postojano žurno juri oko brzogorećeg sunca, ona jedina ne žuri nego usporava.

Odugovlači. Kad prođe pored ocvalog vrta zastane pomirisati ruže. Zastati i pomirisati ruže jest simbol uživanja u životu. Uživanju valjda pomaže ugodan miris.  Ruže odrasle i odgojene na osmološkom potpisu asfalta odišu nježnom aromom ispušnih plinova dizelskih motora. Duboko udahne miris i nosi ga sa sobom niz ulicu. Cesta je puna automobila. Klinci piju na klupi ispred veterinarske apoteke. Izlozi su prljavi, noćna rasvjeta otkriva svaku fleku, svaki masni nos koji je žudio za moderno dizajniranim kaučom. Neudobnim, ali modernim. Špicastih rubova na kojima bi dijete moglo ozlijediti oko, ali i dalje modernim. U daljini laje pas. U daljini uvijek laje neki pas. Psi obožavaju lajati u daljinama.

Pred svoju zgradu je stigla malo iza jedanaest. Svoju zgradu. Imenovanjem posvajamo svašta, od gradova do država. Možemo i zgrade. Makar ni onih četrdeset i dva kvadrata nisu njeni. Makar bi mogli biti. Polovica sigurno. Samo to ne piše ni na jednom papiru. Želi li to na papiru mora među odvjetnike. Gorčina u grlu se pretvorila u napad žgaravice. Negdje iz predjela želuca krenula je ofanziva grča na sve strane. Odmakla se da vidi ima li svjetla na njenom katu. Prozor je bljeskao u nijansama plave.

Sjela je na betonski nogar slomljene klupe i tupo gledala u točku ispred sebe. Točka joj je uzvratila pogled. Neka mladež je izišla iz zgrade smijući se. Cure su imale štikle i kratke suknje. Dečki opeglane košulje. Jedan je rekao „jesem mu miša“ i svi su prasnuli u preglasan smijeh. Jedna je cure više puta izvrnula nogu u štikli. Nakon petog ju je posrtanja skinula pa nastavila bosa. Nije se prestala luđački smijati. Prozor je još treperio u plavom. Zašto je svjetlost televizora gledana iz neke druge prostorije uvijek plava?

Iza nje projuri vozilo sa sirenom. Nije se stigla okrenuti da vidi da li je to hitna pomoć ili vatrogasci. Možda policija. Možda čak diplomatska vozila. I ona danas imaju sirene. Jako je važno biti diplomat, to treba odsvirati da svi čuju. U gradskim je noćima sirena utješna uspavanka. Zvuk sirene s ulice nas dodatno ušuška u krevetu, kao dodatni pokrivač koji štiti od nevolje. Sreća da nisam ja, moto je velegrada.

Sve klupe ispred zgrade su razbijene. Sjedila je na betonskom ostatku klupe četrdeset i pet minuta. Onda se podigla. Boljela ju je guzica, beton se sukobio s kostima. Boljela ju je kičma. I hladnoća se uvukla u noge, a prozor je još rapsodirao u plavom. Kazaljke su se namjestile blizu ponoći. Procijenila je da je prošlo dovoljno vremena. Kad je ponoć blizu, to je dovoljno kasno. Ušla je u zgradu i  odvezla se na šesti kat. Vrata lifta škripe ako ih se otvara polako. Tiho je prišla vratima svog stana i prislonila uho na njih. U buci televizijskog programa je pokušala prepoznati uzorak hrkanja. Na televiziji su se ubijali. Mitraljezi su prašili, bombe su padale, Amerikanci su izdavali zapovijedi. Tek kad su pobili dovoljno civila moglo se preći na scenu s dramskim dijalogom. Između važnih moralističkih poruka je prepoznala zvuk hrkanja. Otključala je vrata i tiho ušla. On je hrkao na kauču. Stan je smrdio po rakiji. Nije ni provirila tamo gdje je spavao, nije smanjila ton, nije otišla u kupaonicu, nije upalila nijedno svjetlo, brzo je i tiho ušla u spavaću sobu i polako zatvorila vrata za sobom. Onda je odahnula. S ulice se začula nova sirena i to joj uli neki osjećaj sigurnosti doma. Dok sirena svira drugima, to znači da smo sami sigurni. Opustila se.

Počela je skidati vestu kad su se vrata spavaće sobe uz tresak otvorila. Staklenih očiju je pogledao kroz nju i ljuljajući se rekao: „Gdje si dosad, kurvo?“ U ruci je držao kaiš.

Želimir Periš

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...