prvo slovo kulture

Zašto nemam namjeru nikad više živjeti u Hrvatskoj

uzasni poslodavciNedavno sam pročitala članak u dnevnim novinama o selidbi u Kanadu.

Članak je prezentirao dvije priče – pozitivnu i negativnu te je indirektno predstavio dva sveprisutna mentaliteta u našem društvu. Jedan je fokusiran na ono “radit ću sve da uspijem”, a drugi je “zašto moram raditi išta kad bih jednostavno odmah morao to imati”. Dosta Hrvata, kad ode u inozemstvo, očekuje da će dobiti sve na pladnju pa ih razočara realnost života. Ono što se traži u inozemstvu je rad, red i transparentnost, za koje ćeš biti i adekvatno plaćen. Ako se naučiš postaviti se, poslodavac će to cijeniti, a ne kazniti. Na tebi je jedino da dobro istražiš kamo ideš i jesi li sposoban nositi se sa odricanjima da bi ti kasnije moglo biti bolje.

Prije selidbe u Gibraltar radila sam u raznim domaćim firmama, za sramotno niske novce, naslušala se svakakvih lažnih obećanja, sve da bi se jedna davna slučajna suradnja isplatila tri godine kasnije. Netko je prepoznao moj rad i sposobnost te mi pružio mogućnost da rastem i razvijam se. Simptomatično je da ti ljudi nisu Hrvati. Jedino hrvatski poslodavci (a radila sam s podjednakim brojem hrvatskih i stranih tvrtki) su me redovito pokušavali varati na plaćanjima, na doprinosima, tjerali me na rad na crno, kukali kako nemaju novaca, koristili deranje i vrijeđanje na radnom mjestu, očekivali da radim prekovremeno bez da mi je plaćeno, otvoreno i javno govorili da njima edukacija nije bitna te da “ovo nije Amerika”. Neki od tih su završili na Uskoku, a neki još uvijek žare, pale i zapošljavaju ljude za siću.

Bilo je i pozitivnih slučajeva, ali većina njih je ipak samo ostala na dobrim namjerama. Progutao ih je domaći porezni sistem i mentalitet. Ipak, nakon više od šest godina na hrvatskom radnom tržištu, osjećala sam se nikad manjom i bezvrijednom prosječnom poslodavcu. Moram priznati da sam poprilično stagnirala, zahvaljujući našim uvjetima.

Sad se, na Gibraltaru, nalazim u kompletno drugačijoj situaciji. Radim puno za odličnu firmu koja mi je omogućila smještaj i dobru plaću. Svaki tjedan pitaju jesam li dobro i treba li mi što. Vjeruju da je radnik najbitniji u njihovom uspjehu, a uspjeh je sretan i zadovoljan radnik. Odlazim na posao nikad lakše i nije mi teško raditi prekovremene – jer znam da će se isplatiti. Ponajprije učim, s ciljem da nam svima bude bolje. Nije više samo riječ o “Jeleni”, već je riječ o uspjehu jedne zajednice.

Nekako tako izgleda i život na Gibraltaru.

Oni koji ne znaju, Gibraltar je mali prekomorski teritorij Velike Britanije, smješten ispod stijene na samom ulazu u Europu. Krasi ga populacija od 30 000 stanovnika, svi povezani u namjeri da im život bude što bolji i kvalitetniji. Gibraltar je nezavisan u nekim aspektima te postoji kao pridružena članica EU (iako i dalje imaju carinu). Gibraltarci su ljudi koji se prvo identificiraju kao Britanci pa tek onda Gibraltarci. Pričaju engleski i španjolski te s osmijehom prihvaćaju pridošlice. U Gibraltaru u miru žive razne religije i nacionalnosti, pa i sami negoduju oko smiješnih političkih tenzija između Britanije i Španjolske oko pripadnosti teritorija. Ono što im je važno je kvaliteta života i o svim ulaganjima unutar države odlučuju javno i transparentno u svrhu dobrobiti naroda. Zdravstveno je besplatno svima koji plaćaju porez. Najveći porez na osobna primanja je 30%, a u prosjeku ljudi plaćaju oko 20-22%. Stopa nezaposlenosti je oko 1.5%. Tri glavne industrije su – bankarstvo, internet kasina i turizam. Ne postoji PDV. Troškovi života su jeftiniji nego u Hrvatskoj, a prosječna mjesečna neto plaća je 23 000 kn.

Mene mjesečni trošak režija dođe 700 kn (za dvoje ljudi) naspram 1200 kn koje sam plaćala u Zagrebu. Hrana je također kvalitetna (ako ne i kvalitetnija) i cijene su u rangu s Hrvatskom – neke stvari skuplje, dosta stvari jeftinije (bez obzira što uvoze iz Britanije i Španjolske). Mjesečno potrošimo oko 3000 kn na hranu, ali se meso i riba jedu svaki dan te se ne kupuju varijante ala Kplus. Jedina skuplja stavka je cijena stanarine, ali većina došljaka živi u španjolskom graničnom gradiću La Linea de la Concepcion nasuprot Gibraltara, gdje su stanarine na razini Zageba.  Udaljenost od centra Gibraltara i centra La Linea je otprilike Frankopanska – Draškovićeva.

Španjolska, s druge strane granice, preslika je Hrvatske. Pokrajina Cadiz u kojoj se nalazi La Linea ima najveću stopu nezaposlenosti. Ulice su neodržavane, ljudi su nepristojniji i neugledniji. Mladež “visi” po ulici – nešto što se u Gibraltaru ne može vidjeti. Siromaštvo u La Linei je očito, kao i kod nas. Gradić nabijen frustracijama među onima koji nemaju naspram onih koji imaju, pogotovo jer Španjolskom vlada korupcija kao i u Hrvatskoj. Sat vremena udaljena Marbella vrvi od bogataša, a granična La Linea je leglo švercera cigaretama koji svaki dan iz Gibraltara pod odjećom prenose šteke i šteke “rak štapića” koje kasnije preprodaju po većoj cijeni. La Linea me u srž podsjeća na doma i surovu realnost mnogih koji pred burzom čekaju da nešto kapne ili da turistička sezona krene. To je mjesto gdje mladi, kao ni kod nas, nemaju budućnosti, ali oni, za razliku od nas, kao Španjolci, bar imaju priliku otići gdje ih je volja jer nemaju EU restrikcije. Svi oni nevoljko odlaze, ali znaju da ostanu li u svojim sredinama, neće nikad dočekati bolje dane. Ostat će siromasi.

Život u takve dvije kontrastne sredine otvori ti oči i natjera te da na glas opsuješ sve one koji su te godinama uvjeravali da ne vrijediš više od par tisuća kuna. Dirnu te sudbine s druge strane granice, ali samo onoliko koliko te zaboli što si tu istu sudbinu dijelio s njima do prije par mjeseci. Sjetiš se svih obećanja poslodavaca, naše “prepametne” vlade i gorke činjenice da bi tek za 20-30 godina mogli biti na nuli, ali samo ako pravilno odigramo karte. Onda te uhvati takav grč u želucu i želja za bijegom. Želja da izbrišeš bilo kakvo sjećanje na prijašnju egzistenciju, opterećenja koja sad nosiš sa sobom zahvaljujući nevaljalom sistemu u kojem si bio prisiljen odrasti i koji te kažnjavao ako si bio imalo moderniji, drugačiji, pošteniji.

Baš zbog tih osjećaja koje dijele mnogi mladi, bili oni Španjolci ili Hrvati, kad me uhvati zrno nostalgije, prošetat ću preko granice i podsjetiti se zašto nemam namjeru više nikad živjeti u Hrvatskoj.

Jelena Vukosav

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...