prvo slovo kulture

Zašto je lakše hejtati u komentarima nego poslati upit Vladi?

harder betterČesto sam dosadna sama sebi koliko mogu pričati. Čovjek bi pomislio da sam Španjolka kakva znam biti kad se zalaufam.

Nekad toliko pričam da se uhvatim, usred tog pričanja, da se ni meni više ne sluša to što govorim. Ipak, osoba sam kojoj se sve može direktno reći (ako uhvatite moment šutnje, naravno). Volim čuti mišljenja, a jednako tako volim i odgovoriti na ista (očito). Prije par godina kritika bih me osobno dirnula, ali s godinama dođe valjda i odmak od onoga što drugi misle. Znam da ne mogu svima biti zanimljiva i da će sam zvuk mog imena i prezimena kod nekih izazvati jezu, kao kad čujete snimku vlastitog glasa po prvi put. Vjerujte mi, nekad mi je i samoj tako.

Šalu na stranu, ono što me pomalo muči zadnjih dana je opća netolerancija koju svakim danom sve više i više pokazujemo. Čini mi se da smo postali poprilično opterećeni tuđim životima, a da pri tom ne radimo na poboljšanju vlastitog. Ne volimo savjete jer je to odmah popovanje, ali često kukamo kako nitko nije tu da nam pomogne.

Još bolji je paradoks kad mislimo da nam se niz grlo gura nešto, a svojevoljno stalno klikamo na linkove koji nas, kao, ne interesiraju. Da li smo toliko zabrazdili u “generaciju Ja” da sve mora biti skrojeno po našem ukusu?

Znam da je ironično što ovo čitate od osobe koja piše nekakvu self-help kolumnu o sebi i svojim iskustvima o životu u inozemstvu (nema većeg gen-Y klišeja), ali teško mi je vjerovati da smo toliko involvirani u sebe da ne možemo jednostavno ignorirati teme koje nas ne interesiraju. Moramo li baš o svemu imati javno mišljenje – počevši i od mene?

“E jebem ti Jelena, s tobom uvijek sve mora biti filozofija”, rekla mi je prijateljica prije par dana nakon što sam iskomentirala neku korporativno srceparajuću reklamu koju je proslijedila.

U biti, svi smo mi svakodnevni filozofi – generacija komentatora i komentaruša. Ono što je prije bilo bitno nekome reći ravno u lice, danas tipkamo skriveni iza šaljivih pseudonima i osjećamo se jednako moćno u virtualnoj buci. Naravno, drugačije je kad netko direktno proslijedi nešto samo tebi na komentar, naspram novina ili portala koje nude slova za mnoge. Ipak, mnogi uzimaju slova za mnoge kao da su upućena samo i jedino njima.

Glavni “krivac” za ovaj fenomen je napredak tehnologije koji utječe na komunikaciju, na čelu sa socijalnim medijima. Prije nije bilo moguće da se svaki šušan nađe na naslovnici časopisa ili da je nekome dodijeljena vrijednost medijskog prostora samo zato što su otišli iz neke države i sad tu nešto “laprdaju”. Potpuno razumijem frustraciju koju sve to nosi, ali vremena su se promijenila i nema više povratka. Nekoć su ključne stavke bile edukacija, maniri, rad, a danas prednjači traženje vrijednosti u tome čiji sadržaj je atraktivan i tko ima više lajkova na twitteru, fejsu ili instagramu. Ljudi stvaraju karijere kroz to i čim novci uđu u igru, pravila te iste igre se mijenjaju – zabava postaje biznis. Ključno često zaboravljamo, a to je da je ova nova virtualna valuta postala valuta upravo zbog naših stalnih interakcija i komentara.

Jesam li ja išta više bitna samo zato što dijelim svoje mišljenje na mrvu višoj govornici? Ne. U životu (van privatnog) jedino postaješ bitan tj. važan ako nekome donosiš novce ili pomažeš poboljšati život. To je to. Ništa ja ne govorim ovdje što većina već ne zna, samo previše okrećemo glavu od stvarnosti i nadamo se da nije tako.

Recite mi iskreno, zašto smo toliko glasni na nebitnim stvarima, a ne vrištimo kad je stvarno potrebno? Sjećam se jedne situacije kad sam davno počela raditi na Novoj TV, ali sam u međuvremenu pisala blog koji se oteo kontroli po pitanju čitatelja. Neki su išli toliko daleko da su mom poslodavcu slali mailove da mi da otkaz jer se ja njima nisam svidjela kroz pisanje. Zamislite koliko tragično ljudsko biće moraš biti da ideš nekome uskratiti životnu egzistenciju na samom početku karijere, dok se puno veći problemi dešavaju oko tebe. Dan-danas ne znam što bi mene natjeralo da takvo nešto učinim nekome, ali eto, sto ljudi sto ćudi. U tom trenutku brzo naučiš da je komentar jaka stvar, ali to što netko nešto napiše ili kaže – ne mora te definirati. Ipak, najveća enigma je – zar je tim ljudima bilo toliko dobro u životu, ako sam im ja bila najveći problem dana?

Kad vidimo da ljudi oko nas nemaju što za jesti, zašto je lakše iskomentirati neki članak na portalu nego adresirati upit na Vladu i na osobe za koje smo glasali? Jesmo li svjesni koliko mladih ljudi neće nikad raditi u struci i izgubiti svoje sposobnosti naučene u školama i fakultetima? Pitamo li se koliko žustrih komentara ostavljamo na nebitne šund članke, a zanemarujemo prave izvore problema gdje je naš glas stvarno bitan? Nemojte pomisliti da je šutnja poanta ove današnje kolumne – već je poanta puka potreba da vlastitu vokalnu snagu usmjerimo na prave probleme.

Kolumna Na putu je zamišljena prvenstveno kao kolekcija priča iz inozemstva koje opisuju tranziciju odlaska iz Hrvatske. I ja sam dio problema; lakše mi je pasivno napisati komentar nego aktivno pokrenuti pozitivnu promjenu, počevši od sebe. Ali, moj odlazak iz negativne sredine bila je jedna od tih promjena. Nadam se da ćete i sami pronaći nešto što vas čini boljima, pa makar pronašli odušak i u ponekom zajedljivom komentaru. Ipak, savjetujem da energiju ulažemo u neke ljepše i kreativnije stvari koje ovaj svijet nudi, na vašem putu prema nečemu većem, jačem, boljem…

Jelena Vukosav

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...