Dodjela ovogodišnjih prestižnih nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA) održala se u popularnom tunelu Grič 12.6. Osim dodjele godišnjih nagrada, sam događaj podrazumijevao je i otvaranje neselektirane izložbe realizacija hrvatskih arhitekata koja služi kao baza za nominiranje projekata dovršenih u prošloj godini.

Bitka za Kovačića, Galića, Bernardija i Šegvića završila je, za neke slavno, za neke neslavno, u tunelu Grič, novom it mjestu u gradu.

Kad arhitekti organiziraju događaj poput ovog, očekivanja su – složit ćete se – opravdano velika. Njihova moć percepcije prostora, zavidno znanje o zadatostima određenih lokacija, mogućnost prilagodbe tim lokacijama, estetski senzibilitet, odlike su koje im s pravom daju društveni status koji imaju. Unatoč svemu navedenom, odabrana lokacija nije se pokazala funkcionalnom. Vrlo uzak prostor tunela onemogućavao je kretanje i razgledavanje izloženih projekata, a odzvanjanje mikrofona i gubljenje glasova u bespućima tunela Grič otjerali su većinu onih koji nisu morali iz kurtoazije ostati do samog kraja na eventu na kojem je jedino temperatura zraka bila za svaku pohvalu.

Nakon što sam primijetila da uz voditeljicu Stručnog savjeta Anu Mrđu u istom sjede svi redom zagrebački arhitekti – Bojan Baletić, Vedran Duplančić, Boris Koružnjak, Marin Mikelić, Helena Paver Njirić i Goran Rako, zamolila sam Boža Benića, predsjednika Društva arhitekata Dubrovnik (DAD) i člana Predsjedništva Udruženja hrvatskih arhitekata za komentar trenutne situacije u Udruženju. Benić živi i radi u Dubrovniku, a nedavno je s DAD-om organizirao izložbu ostvarenja dubrovačkih arhitekata 2012.-2016., koja se zajedno s Godišnjom izložbom ostvarenja hrvatskih arhitekata iz 2015. mogla pogledati u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik.

– Nakon što je dotadašnja predsjednica zajedno sa svojim dopredsjednicima u siječnju podnijela ostavku, UHA je svoje djelovanje nastavila bez formalno izabranog vodstva. Za preuzimanje te funkcije nije postojao interes, i to ponajprije zbog visokih dugova koji već godinama prate UHA-ino poslovanje. Uslijedilo je nekoliko vrlo teških mjeseci u kojima se postojeći stručni savjet raspustio, a službeni list Čovjek i prostor prestao izlaziti, zbog čega se posljedično kasnilo s objavom nominacija za godišnje nagrade – objašnjava Benić kontekst u kojem su ove godine dodijeljene nagrade za arhitekturu.

U sveopćem metežu koji je zavladao UHA-om, vjerovnici su pokrenuli postupke ovrhe, što je ozbiljno poremetilo djelovanje Udruženja, a dovelo je u pitanje i postavljanje godišnje izložbe.

– Sve se to dogodilo u jednom paradoksalnom trenutku, jer 2016. godina za arhitekte u Hrvatskoj bila je izrazito plodna, o čemu posebice svjedoči 78 autorskih radova koji su prijavljeni na natječaj, ističe Božo Benić, ukazujući na simbolički značaj postavljanja izložbe u tunelu Grič, koji je zapravo prava preslika teških okolnosti u kojima Udruženje hrvatskih arhitekata trenutno funkcionira.

– U takvim okolnostima upravljanje UHA-om preuzelo je Predsjedništvo sastavljeno od predstavnika 11 regionalnih društava i dr. sc. Anom Mrđom kao vršiteljicom dužnosti predsjednice. Na čitavom nizu kriznih sastanaka koordinirali smo mjere za spašavanje Udruženja, a organizaciju godišnje izložbe postavili smo kao prvi čin novog UHA-ina smjera s izrazito bitnom simboličkom komponentom. Naime, prilikom organizacije ove izložbe nekoliko je prostora bilo u igri, od onih kontekstualnih i organizacijski jednostavnijih, do onih atraktivnijih i medijski eksponiranijih. Međutim, Predsjedništvo se u konačnici odlučilo za skromniji i fokusiraniji događaj bez suvišne atrakcije, odnosno za izložbu koja neće biti samo odraz stanja u hrvatskoj arhitekturi, već i odraz stanja u struci, kaže Benić.

Zato je izabran tunel Grič. Time je i struci i cjelokupnoj javnosti poslana poruka da je konačno došlo vrijeme da UHA postane socijalno osvještenija, društveno angažiranija i manje elitistička organizacija.

– Zato podzemlje, zato mrak i zato vlaga. Samim time, Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitekata u 2016. godini više je nego ikada prije dokument stanja UHA-e kao cjeline, mnogo prije klasične smotre pojedinačnih arhitektonskih ostvarenja, zaključuje Božo Benić.

Srećom, početkom srpnja odabrano je novo vodstvo. Na izbornoj skupštini održanoj u Zagrebu za novog predsjednika izabran je Emil Jurcan, a Ana Mrđa i Ana Dana Beroš nove su dopredsjednice Udruženja. Sada je konačno okončan polugodišnji period u kojem je Udruženje vodila vršiteljica dužnosti predsjednice.

Unatoč nestabilnoj situaciji u struci, nagrada za arhitektonska ostvarenja u Hrvatskoj ne nedostaje. Ove godine uz UHA-ine nagrade i Vladimira Nazora koji dodjeljuje Ministarstvo kulture u domeni arhitekture, nagrade stižu i iz Hrvatske komore arhitekata. Komora je strukovna organizacija koja brine o legislativi i zakonima, dakle o administrativnim segmentima arhitektonske djelatnosti.

Od ove godine Komora je i organizacija koja uz navedeno djelovanje dijeli medalje, i to tri: medalju za arhitekturu, za konceptualni pothvat (većini još uvijek nejasna kategorija) i za urbanizam. Potonja se ove godine nije niti dodijelila budući da nije ni bilo nominiranih. Čini se da je urbanizam u Hrvatskoj, „posve nedužanˮ, osuđen na smrtnu kaznu. Simptomatično je da je UHA-ina nagrada Neven Šegvić za publicistički, kritički, znanstveno‐istraživački i teorijski rad na području arhitekture za 2016. dodijeljena Ani Šverko za knjigu Grad (ni)je kuća, o dijalogu između novog i starog Splita / urbanistička predigra.

Ističem ovdje knjigu Ane Šverko (premda je Šegvića dobio i Maroje Mrduljaš za izvrsnu dokumentarnu seriju Betonski spavači  jer je napisana u želji „da pomogne u prepoznavanju važnosti faze pravilnog definiranja urbanističkog programa kao nezaobilaznog preduvjeta svake realizacijeˮ. Ne može biti slučajno da je u vremenima borbe protiv urbanizacije Srđa, bitke za park na Savici, rasprava oko urbanističkog uređenja Britanca i Trga Franje Tuđmana, upravo knjiga koja potiče na dodatno promišljanje o mjerilu urbanističkog projektiranja u kojem se istražuju i kreiraju ulice, trgovi, kvartovi, parkovi nagrađena Šegvićem.

Vratimo se na tren neobičnom fenomenu Komorinih medalja. Zašto je Komora počela dodjeljivati nagrade i tako na neki način ugrozila prestižne nagrade Udruženja čiji su laureati ispisivali povijest arhitektonske izvrsnosti? Ispravnije je možda zapitati se sljedeće: bi li za sveukupnu arhitektonsku djelatnost bilo korisnije da Komora odrađuje posao zbog kojeg je njezino postojanje opravdano, tj. da Komora omogućuje arhitektima da se što jednostavnije probijaju kroz prašumu zakonskih legislativa i inih ručnih kočnica koje nerijetko sputavaju procese projektiranja i realiziranja arhitekture? Zdravorazumski uzeto, Komora bi trebala balansirati među oprekama, da upotrijebim slikovitu sintagmu koju sam jednom prilikom čula upravo od arhitektice Šverko kada je govorila o svojoj, sada nagrađenoj knjizi.

Već se u toj hiperprodukciji nagrada dogodilo nešto posve apsurdno i nepoželjno: za nagradu Viktor Kovačić – za najbolji arhitektonski projekt nominacije su bile gotovo identične onima za Komorinu medalju za arhitekturu. U startu je tako izgubljena nada da će se medaljama poticati manje istaknute autore da dođu do izražaja na našoj malešnoj arhitektonskoj sceni. Osim dobitnika medalje za arhitekturu Dinka Peričića i Romana Šilje koji su je osvojili za odličan projekt Građevinskog fakulteta u Osijeku, za Kovačića (i za medalju) su samo s vremenskim odmakom konkurirali redom isti arhitekti: Vjera Bakić i Matthias Kulstrunk s Bazenskim projektom Svetice, Studio UP s Hotelom Amarin u Rovinju i Studio 3LHD s akvarijem u Karlovcu. Jedina razlika u nominacijama je Hotel Navis arhitektonskog biroa Turato. Ovaj projekt nije se borio za medalju već samo za Kovačića, premda se ta nagrada rijetko daje hotelima (dobili su ga do sada samo hotel Lone 3LHD-a i Hotel Well studija MVA).

Kovačić je na koncu došao u ruke Vjere Bakić i suradnika Matthiasa Kulstrunka što je još jednom potvrdilo da se ta nagrada, jednako kao i Nazor Ministarstva kulture (koji je ove godine dodijeljen istom Bazenu Svetice) ne daje realizacijama financiranima novcem privatnih ulagača. Šteta, jer ti su projekti praktički jedini koji u lanjskoj godini nisu samo dovršeni, već su u cijelosti u njoj realizirani, dok su natječaji za Bazen Svetice ili za Građevinski fakultet u Osijeku otvoreni u sada već prilično dalekom početku dvijetisućitih.

Nagrada Drago Galić za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture dodijeljena je Tomislavu Ćurkoviću i Zoranu Zidariću za Kuću za odmor na Murteru, dok je Bernardo Bernardi, nagradu za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja, dobila Vedrana Ergić za interijer poslovnog centra Adris grupe u Zagrebu i projekt interijera stana u sklopu zagrebačke gornjogradske kuće Šuflaj.

Kovačića za životno djelo ove godine je dobio Berislav Šerbetić, koji se istaknuo kao neumorni autor niza arhitektonskih natječaja, projekata i realizacija.

Dodjela UHA-inih nagrada, osim što javnosti daje uvid u ponajbolja arhitektonska ostvarenja, uvijek iznova otkriva probleme s kojima se susreću domaći arhitekti. Jednako kao i oni i mi ćemo se s čuđenjem nastaviti pitati: zašto odjednom po pet nominacija za svaku nagradu?; zašto je Komora uopće počela dodjeljivati medalje?; gdje su nestali urbanistički projekti i zašto se ne gradi gotovo ništa višestambeno, a da je ujedno kvalitetno?; zašto su bez Bernardija ostali Damir Gamulin i Antun Sevšek za izvrstan projekt postava Memorijalne zbirke Lipa Pamti, a bez nominacije Idis Turato i Saša Randić za interijer i postav čudesnog Muzeja Apoksiomena koji je bio nominiran čak i za Mies van der Rohe Award i za Piranesi nagradu?; je li vrijeme da se Bernardi bolje precizira pa da se interijeri stanova i ureda ne natječu s puno kompleksnijim projektima interijera muzeja (jer se kompromisi „dajmo povremeno za stan/ured“ ili „nemojmo uopće nominirati interijer muzeja“ ne čine kao moguće održivo rješenje)?

Zaključit ću riječima predsjednika Društva arhitekata Dubrovnik, Boža Benića, koji je istaknuo kako je i privremeno i novo Predsjedništvo hrabro preuzelo politiku vođenja Udruženja sa svim naslijeđenim obavezama, rizikom i dugovima.

– Na taj način implementirali smo autentičnu promjenu paradigme, a koja podrazumijeva jasan i nedvosmislen društveni i javni angažman. Upravo je to na otvorenju izložbe istaknula i kolegica Mrđa, posebice kada je naglasila kako je Udruženje hrvatskih arhitekata ususret 140. obljetnici svoga postojanja dovedeno u vrlo ozbiljnu i prijelomnu poziciju, a hoćemo li je sljedeće godine proslaviti u svečanijim uvjetima ovisi isključivo o nama arhitektima, našem zajedništvu i vjeri, da upravo mi međusobno – iskreno i kolegijalno – možemo sami sebi izgraditi institucije koje doista i zaslužujemo, zaključuje Benić.

Anita Ruso

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.