prvo slovo kulture

Vlajina s brda, kenja iz New Yorka

girlsProšlo je dvanaest godina od mog odlaska iz rodnog grada. Sad kad sjedim i pišem ovu kolumnu, ne mogu vjerovati da je vrijeme tako brzo proletjelo i odletjelo.

Što dani odmiču, sve manje i manje se sjećam detalja svog života iz tog perioda. U biti, jedino što mi ostaje u mislima je iznimno živa slika ambicije koju sam imala kao klinka. Neopisiva goreća želja da se maknem iz sredine koja mi je bila pretijesna i gdje nisam mogla ispuniti sve tadašnje snove. Dan danas požalim što više nemam takvu vatru u sebi i ne znam je li to zbog godina koje su prošle ili možda ipak malo zbog razočaranosti “stvarnim” životom.

Kad pričamo o povezanosti s rodnim mjestom, moram odmah reći da nisam tipični primjerak emigranta. Mnogi će mi ovo “pribotunat” kao manu, ali meni je dom gdje god sam se osjećala kući – bio to Zagreb, Split, Washington, New York ili sad Gibraltar. U biti, svejedno je gdje se nalaziš i tko te okružuje, jesu li to tvoji običaji ili ne, jesu li to ljudi koji te interesiraju ili ne, kad ionako za par tjedana, koliko god tvrda postelja bila – postat će tvoja, milom ili silom.

Moram priznati da nikad nisam Split smatrala rodnim gradom, iako sam rođena tamo “davne” 1985. – u vrijeme “izgubljene generacije 58000”. Uvijek mi je bilo nekako neugodno odgovarati na pitanja tipa: “Fali li ti Split?”  Iskreno, nije mi nedostajao ni malo. Nedostajali su mi roditelji, rodbina i prijatelji, ali oni su sasvim neovisni o geografskoj poziciji.

Kad god bih na glas rekla ovo, dočekalo me čuđenje i skoro pa neizbježni verbalni napad. Ljudima je teško percipirati mogućnost da nisi povezan s rodnim krajem. Skoro im je to i uvredljivo – kao da majka kaže da nije povezana sa svojim djetetom. Nerijetko prime moju izjavu kao osobnu uvredu, iako ih se to ne bi trebalo direktno ticati.

U mom slučaju, distanciranost, vjerujem da ima veze s tim što su mi roditelji iz okolice Splita te sam od malih nogu od okoline bila kategorizirana kao “vlajina”. Mi smo bili oni koji su se “spustili s brda”. Kako god to sad smiješno zvuči (zaista blesavo), vjerujem da je imalo utjecaja na to što nisam zdušno prihvatila Split svojim, jer jednim dijelom imala sam osjećaj da “on” ne prihvaća mene. Bila sam nekakvo osjetljivo čeljade s Marjana koje je izraslo u manje osjetljivu, tvrdoglavu “kenju” iz New Yorka, kako mi momak od milja kaže. Ipak, zbog tih iskustava iz djetinjstva, imam mogućnost da objeručke prihvatim svijet i da svako mjesto brzo napravim svojim domom bez one neke tuge koju vidim u očima drugih koji su kao i ja otišli od nekud. Tuga koju ponekad vidim i u očima svoga dečka koji sad po prvi put živi u inozemstvu.

Nije jednostavno ovako javno pisati o svojim iskustvima jer otvoreno poziva na kritiku. Moja iskrena želja je da se poneki pronađu u ovim slovima te da im pruže nekakav smisao, a oni koji se ne mogu da bar malo lakše razumiju drugačije od sebe. Ja nemam rodni grad u tom nekom punom smislu. Nemam mjesto koje definiram domom i za kojim punokrvno čeznem, ali imam trenutke i uspomene koje čine cijeli svijet mojom kućom. Svako mjesto je novi stih u poeziji mog života. Kako ćemo je pisati, to je samo na nama. Za kraj, ostavljam vas sa stihovima Tina Ujevića, pjesnika iz rodnog mjesta moga oca.

 Ko sam i što sam, što ću, koga volim,

što tražim, kuda idem, za čime lutam?

Uzalud nebo za odgovor molim,

uplašen sobom svoje suze gutam,

tajanstveno stvari i života zebe,

ne poznam ništa, a najmanje sebe.

Jelena Vukosav

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...