prvo slovo kulture

Vaginalna manipulacija Lene Dunham

Lena Dunham
Smiješ biti sebična kučka. Smiješ biti debela i nositi minice. Smiješ voljeti sebe više nego što drugi misle da zaslužuješ. Ovo su poruke koje Lena Dunham, trenutno najutjecajnija (a sigurno najproduktivnija) feministkinja zapadne hemisfere odašilja svojim radom – na televiziji, na filmu, u književnosti.

Ovo je tekst o njezinoj memoarskoj prozi Not that kind of girl o kojemu se već mjesecima priča kao o kontroverznoj knjizi desetljeća, a koja je nedavno objavljena i u Hrvatskoj, pod naslovom Drukčija od drugih (Algoritam, prijevod Sandre Mlađenović).

No prije toga, kratki uvod u Lenu Dunham. Dijete umjetnika (otac joj je slikar, a majka fotografkinja) koji su osamdesetih godina vladali New Yorkom, ekstrovertirana do te mjere da je roditelje brinula njezina potreba da kaže baš sve o sebi, da pretjera u brbljanju i da imenuje i analizira sve seksualne porive, ne zadržavajući ništa za sebe – već je na studiju počela raditi filmove u kojima je granica između intimnog i javnog dokinuta, a u kojima je samu sebe učinila glavnim likom. Njezini su rani filmovi „Tiny Furniture“ i „Creative Nonfiction“ bili temelj onoga na čemu će kasnije izgraditi planetarno popularnu HBO-ovu seriju Girls.

Zapravo, reći „rani filmovi“ nije baš na mjestu ako se uzme u obzir činjenica da Lena Dunham ima samo 28 godina – pa zapravo sve što je dosad napravila  spada u kategoriju „rani radovi“. A napravila je zapanjujuće mnogo. S četiri sezona uspješne serije u kojoj režira, potpisuje scenarij i nosi glavnu ulogu, s nekoliko hvaljenih indie filmova i knjigom za koju je dobila predujam kakav je dosad za memoare nuđen samo suprugama američkih predsjednika (konkretno, izdavač Random House isplatio joj je predujam od 3,7 milijuna dolara), ona je vjerojatno najproduktivnija mlada žena na planeti. Ona je glumica, redateljica, scenaristica, producentica i književnica. Iako su glavni prigovori njezinim memoarima vezani uz (opravdanu) sumnjičavost prema ideji da je netko tko još nema ni trideset godina svojim životnim iskustvom „zaslužio“ pravo da piše memoare – svojom je profesionalnom biografijom ona to pravo itekako zaslužila.

– Za mene, najveća „odluka s mudima“ je odluka da netko objavi da njezina ili njegova priča zaslužuje biti ispričana. Osobito ako je taj netko žena. Koliko god naporno radili da stignemo dokle smo stigli, još je uvijek toliko snaga udruženo da kaže ženama da su naše brige sitničave, naša mišljenja nepotrebna, da nam nedostaje težina koju treba postići ako želimo da naše priče nešto znače, da žensko pisanje o osobih stvarima nije ništa drugo doli vježba iz taštine i da bismo trebali cijeniti ovaj novi svijet za žene, sjesti i ušutjeti, piše Lena Dunham.

U seriji Girls, koja spada u one visoko adiktivne pop-kulturne proizvode – a koja govori o četiri mlade prijateljice, obrazovane, relativno situirane bjelkinje iz Brooklyna – njezin je lik (egomanijakalne debeljuce Hanne Horvath) izgrađen kao kontrast svemu od čega zaziru kruti republikanci i čestiti patrijarhalci: u liku urbane njujorške mlade žene na početku karijere i sa spisateljskim ambicijama, dobili smo lik dijametralno suprotan idealu što ga propagira američki showbizz i mediji. Lena (Hannah) je oniža cura s gomilom djetinjastih tetovaža i s problemom s kilogramima. Zapravo, tako bi rekli oni koji pristaju uz holivudske norme. Hannin problem s kilogramima zapravo nije problem. Ne za nju. Njoj je u njezinom nesavršenom tijelu ugodno. Tako je barem ona odlučila.

I dok su seriji, koja nudi inteligentniju, brutalniju i provokativniju alternativu Seksu i gradu zamjerali na tome što prikazuje iskustva povlaštenih djevojaka, koje nemaju doticaja s rasnim ni ekonomskim problemima – knjizi zamjeraju što je pojačala tu klasnu zatvorenost. (Dok „Seks i grad“ govori o četiri žene u tridesetim godinama čiji su predmet opsesije muškarci, u „Girls“ pratimo četiri djevojke u svojim dvadesetima koje su opsjednute samima sobom, međusobnim odnosima, iskričavim svakodnevnim životom u velikom gradu i karijernim zaokretima.) Na prigovore Lena Dunham odgovara, uz slijeganje ramenima, da piše o onome što najbolje poznaje. Za klasnu zatvorenost se ispričava i žali što na filmu nema više žena pripadnica ne-bijelih rasa.

Dvije su stvari u vezi serije Girls važne. Prvo, ona popunjava rupu nudeći priču o generaciji koju televizija uglavnom ignorira, koja je negdje u praznom prostoru između tinejdžerskog programa i serija koje se bave obiteljskim odnosima i brakom. Drugo, ona prolazi standarde koje propisuje takozvani Bechdel test, koji je smislila genijalna strip autorica Alison Bechdel, a koji zahtijeva da svako djelo fikcije sadrži najmanje dva ženska lika koja razgovaraju o nečemu što nisu muškarci.

No, Lenina knjiga Drukčija od drugih još je i više od toga. To je odlično napisana knjiga, u jednakoj mjeri zanimljiva i stilski izbrušena, pitka, a puna prštavo inteligentnih opservacija o životu mlade žene u modernom svijetu. Netko bi rekao da je ovo štivo hrabro jer u njemu autorica ogoljuje sve. Za neke, to ogoljivanje je tek obijesna egzibicija – na to se žale mnogi koji Dunham prozivaju za „oversharing“, nepotrebno pretjerivanje u razotkrivanju intime.

U čemu se sastoji Lenin „oversharing“? Ona piše o vaginalnim zbivanjima: o menstruaciji, o prvom seksu, o prvom dobrom seksu (jer to dvoje se nikad ne poklapa), o seksu nakon kojeg je morala zatražiti medicinsku pomoć jer je odnos bio tako brutalan, a na njega nije pristala (no, ne spominje riječ silovanje i to mnogima smeta). Piše o tome kako je jednom, kao petogodišnjakinja, ispalila da joj je otac zabo vilicu u vaginu; to je bilo obijesno igranje riječima koje nije razumjela. I o roditeljskom domu u kojemu je feminizam bio norma odgoja, o druženju s bljedunjavim, konvencionalnim prijateljicama na fakultetu, o osjećaju nepripadanja. „U paklu postoji posebno mjesto za žene koje ne pomažu drugim ženama“, rekla je jednom Madeleine Albright. No, Dunham ovdje fućka na to: skida teret sestrinstva s leđa i kazuje da žene imaju pravo predstavljati, jednostavno, same sebe.

U svemu tome, njezin je humor istovremeno i britak i human – jer je za sve oštrice ironije samu sebe nudi kao primarnu metu. U svijetu ofanzivnog humora, programiranog da traži tuđe mane, osvježenje je vidjeti nekoga tko čačka po vlastitim nesavršenostima i njima se, uz smijeh, samoranjava.

Čitajući ovu knjigu, stalno me prožimalo žaljenje što Lena Dunham nije rođena koje desetljeće prije mene pa da „Not that kind of girl“ čitam kao tinejdžerica, a ne kao odrasla žena koja je težim putem, metodom vlastite kože, već i sama naučila ono što Lena danas podučava. Zapravo zavidim novim generacijama djevojaka koje odrastaju u ovom vremenu divljih proturječja, pogleda zastrtom medijskom slikom žene kao nauljenog mesa, kao ukrasnog predmeta. Ako zagrebu malo iza tog jeftinog paravana, otkrit će uzore kakve mi koji smo odrastali u devedesetima na Balkanu, zapravo nismo imali. Koliko famoznih mladih žena danas radi genijalne stvari! I pritom se smiju u brk patrijarhalnoj ideji o pokornoj, ukroćenoj ženstvenosti.

Podnaslov knjige je: „Mlada žena vam govori što je ‘naučila’“. Riječ „naučila“ je u navodnicima – kao da je autorica time htjela iskazati sumnjičavost prema ideji da se život može naučiti. Poznavajući njezin lik iz serije Girls, prepoznajem u tim navodnicima i dozu ironije, srodne onoj koju je jedna druga poznata feministkinja, Caitlin Moran, podmetnula u naslov svoje ludo uspješne knjige „Kako biti žena“, poigravši se aluzijom na priručnike iz samopomoći. I Moran i Dunham, čini se, vjeruju da je jedina pouzdana metoda učenja kako biti žena – metoda vlastite kože. I baš zato obje autorice, umjesto da se razbacuju feminističkom teorijom, statistikom i citatima, temelje svoje tekstove na vlastitom iskustvu i tako iznova oprimjeruju tezu da je privatno – političko.

Prošle godine bila sam u Bostonu na jednoj večeri u društvu veće skupine pisaca, dramaturga, filmaša. Tog je dana u New York Timesu izašao veliki intervju s Lenom Dunham, povodom skorog izlaska knjige. Premijerno je objavljeno i nekoliko ulomaka. Za večerom se o njoj poveo razgovor. Reakcije su me začudile: svi su za stolom bili suglasni da im Lena Dunham već izlazi na nos, da je mediji previše forsiraju, da je bolno iritantna. Dramaturginja iz New Yorka rekla je da poznaje Lenu; njoj smeta što ona potiče iz visoke klase, što je kao bjelkinja iz imućne obitelji njujorških intelektualaca i umjetnika, bila oduvijek privilegirana – a tu je privilegiju iskoristila tek da bi pasionirano istraživala svoju egomanijakalnost.

Nitko se u tom društvu dobro odgojenih ljudi nije usudio reći da ih, zapravo, iritira njezina njuška, njezino kitovsko salo oko trbuha, njezin ugojeni podbradak i mesnate sise koje u seriji Girls stalno pokazuje. A slutila sam da je možda u tome stvar. Hrabri hejteri iz bespuća internetske anonimnosti ne šljive dobar odgoj i to otvoreno kažu – da im je, naviklima na fotošopirana ženska lica i tijela, naprosto nelagodno biti izložen takvom obilju tjelesnih mana koje Lena Dunham nosi s nekim bjesomučnim, nametljivim ponosom. Ni ja se, nakon četiri sezone serije koju pobožno pratim, nisam još navikla nositi s nelagodom pogleda na Lenino trbušno salo. Svaki put kad se zabjelasa ispod kratkih majica koje Hana (Lenin lik u seriji) voli nositi, sjetim se Filipa Latinovicza i njegova prvog odlaska „frajlama“, kad stoji pred ženom koja leži na krevetu otkrivenog trbuha, velikog i bijelog „kao uzašli kvasac“. Golemo je to Krležino gnušanje u toj naturalističkoj sceni.

Što će mlada čitateljica naučiti iz ove knjige? Da je u redu voljeti svoje tijelo, ma kakav otklon od medijima i fotošopom diktirane norme ono predstavljalo. I još važnije: da je u redu voljeti sebe, pronalaziti inspiraciju u vlastitom biću i vlastitom iskustvu, i eksploatirati sve to za umjetnost. U redu je čak i biti dijete iz povlaštene bjelačke obitelji, i ne iskoristiti taj položaj u neke velike i važne humanitarne svrhe. Ono koji joj prigovaraju na tome zaboravljaju da je osposobljavanje djevojaka da prigle nesavršenosti zapravo velika i važna humanitarna svrha.

Još jedna mala digresija o tijelu. U Muzeju za umjetnost i obrt traje velika godišnja izložba suvremene umjetnosti, T-HT@MSU. U postavu su i radovi Lovre Artukovića, megazvijezde domaćeg slikarstva. Predstavlja se dvama aktovima – jedan se zove „Akt žene koja misli“, a drugi ima jednostavan naziv „Druga slika“. Prva slika je upravo ono što naziv govori: zamišljena gola žena. Drugo je platno mnogo zanimljivije: na njemu je Artuković naslikao samog sebe, golog, izloženog pogledima odjevenih žena koje stoje u kutu. Njegovo je tijelo, kao i Lenino, nesavršeno. Ona je mlada debeljuca, on je muškarac koji stari i ne uljepšava istinu: tu je mlitavi trbuh, opuštena koža, spolovilo koje otužno visi. Dvije odjevene žene na tom istom platnu tu su s razlogom. „Kao nepokolebljivi pobornik ravnopravnosti muškaraca i žena, ponudio sam svoje tijelo onako kako je obično ponuđeno žensko tijelo, i stavio modele da o ljepoti mog izloženog tijela mogu raspravljati“, objasnio je umjetnik ovaj mali (aktivistički) čin koji će cijeniti svi kojima je zlo od dvostrukih mjerila ovog patrijarhalnog društva.

Površno zapadno društvo na početku trećeg tisućljeća nipošto nije olakšalo Leni Dunham da sa svojim tijelom živi u pitomoj simbiozi. I baš je zato njezino inzistiranje na kratkim majičicama ispod kojih se uvijek bjelasa zaokruženi trbuh, i hrabro i važno. To je politički čin.

– Voljela bih da moja golotinja bude malo manje politizirana. Ali ova kultura nije u stanju da si to trenutno može priuštiti,  kaže Dunham.

Što se tiče njezinih memoara, prema divljim suprotnostima u recepciji knjige dalo bi se zaključiti da je ovo jedno od onih djela koje će podijeliti publiku na dva sukobljena pola – oni kojima je dosad išla na živce sad će je mrziti, a oni kojima je bila draga, postat će još draža. Tako je sa svime što u kulturi vrijedi.

Maja Hrgović

*Maja Hrgović autorica je knjige eseja “Žena, majka, glupača“, novog izdanja Biblioteke Arteist, koje možete kupiti po akcijskoj cijeni od 50 kuna, narudžbom na info@arteist.hr.

*tekst je prvotno objavljen u Novom listu.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...