prvo slovo kulture

Uozbiljimo se!

survivorNovinar Mislav Bago zablistao je prošlog tjedna u razgovoru s Božom Petrovom, kojeg je efektno ispresijecao pitanjima o dosljednosti njegovih političkih odluka i tako doveo u pitanje njegov profesionalni i moralni integritet. Bio je to jako zanimljiv razgovor, na tragu onih koji danas čine američke informativne televizijske programe tako uzbudljivima.

No, u jednom je trenutku Mislav Bago potonuo, barem u očima kulturnjaka koji mu teško opraštaju što je, iznerviran izmotavanjem i mlitavim odgovorima svog sugovornika, uskliknuo kako je to sve sa sastavljanjem Vlade ozbiljna stvar, vrlo ozbiljna, a ne tamo nekakva rasprava u kulturno-umjetničkom društvu. Tom površnom i malčice primitivnom opaskom Bago se svrstao među one koji s dozom prezira gledaju na kulturu, na umjetnost, nesvjesni da je upravo kultura ono što je ostalo od civilizacija na koje se naša današnja društva naslanjaju; da je kultura vitalna jezgra civilizacije, da je kultura ono što čovjek ostavlja za budućnost. Kad jednom neki arheolozi u budućnosti budu otkopavali tragove naše civilizacije, zabilješke o dnevnopolitičkim zavrzlamama između HDZ-a, SDP-a i Mosta sigurno neće biti ono što će odnijeti u muzej.

Kultura je važna. Umjetnost je važna. I nije problem u tome što to ne prepoznaje jedan politički novinar. Problem je u tome što to ne prepoznaju ni oni koji imaju obvezu skrbiti o kulturi i umjetnosti. Godina na izmaku još je jedna godina u kojoj je Ministarstvo kulture, pod “vlašću” HNS-a, stranke sumnjivih kompetencija u vođenju ovog resora, držalo rekord u najnižim izdvajanjima za kulturu u okviru Europske unije. S tragikomičnih 0,49 posto državnog proračuna, koliko je kulturi namijenila Vlada Zorana Milanovića, Hrvatska ilustrira Bagin stav o kulturi kao o nečemu neozbiljnom.

Dobro, teško je opravdati tezu da su zbivanja u Ministarstvu kulture ozbiljna. U mnogim slučajevima u proteklih dvanaest mjeseci, bilo je u Runjaninovoj 2 događaja koji se samo uz odvažni eufemizam mogu nazvati ozbiljnima. Zbog financijskih je nespretnosti (i ovo je eufemizam) došlo do smjene na čelu ministarstva pa je Andreu Zlatar naslijedio Berislav Šipuš, nakon čega su zaredali incidenti s koruptivnim natječajima, pijanim ekscesima, a bilo je i dokazanih sukoba interesa na koje se nije reagiralo.

Uz neozbiljni iznos sredstava na kojima kultura preživljava, očekivati neke velebne dosege možda i nije pošteno. Ali i u pustinji cvjetaju kaktusi pa je tako ove godine kultura postigla neke fantastične stvari. Nabrojat ću ih nasumično. “Zvizdan” Dalibora Matanića prošao je spektakularno na međunarodnim festivalima, glumica Tihana Lazović ušla je u svjetskih top deset “Shooting Stars”, film “Piknik” Jure Pavlovića ovjenčan je europskim Oscarom. Strip autor Miroslav Sekulić Struja ušao je u francusku lektiru prije negoli mu je “kod kuće” uopće dana šansa da pokaže svoj zapanjujući talent. Zlatan Vehabović, Stipan Tadić, Stjepan Šandrk i mnogi drugi, pokazali su kako je slikarstvo danas moćnije nego ikad ranije od osamostaljenja Hrvatske. U području street arta imamo genijalnog umjetnika Lonca. Objavljen je drugi tom Književne Groupie, najinteligentije satire ovog milenija. Romanom Črna mati zemla Kristijana Novaka dobili smo punokrvni književni hit. Na velika vrata ušla je Marina Vujičić, dobitnica niza književnih nagrada. Zrinko Ogresta je snimio film koji je upao na Berlinale.

Ovo su ozbiljna postignuća; stvari koje će barem neko vrijeme ostati. Ne čine li se u usporedbi s njima prošlotjedne dnevnopolitičke peripetije – smiješnima?

Maja Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...