prvo slovo kulture

Umovi su nam zatrovani traženjem “dubljeg razloga“

Ovih dana lovim slike za jednu izložbu, pa sam u tu svrhu otišao do atelijera slikara mlađe generacije Grgura Akrapa.

Njegove su slike izrazito materične i ekspresivne, a motivi često začudni. Tako je slikao ralje morskog psa, rimske figurice i novčiće, neobične tornjeve i zidine, dijademe na glavama misica, čiji su osmjesi prijeteće hiperbolizirani. „Neki potomak Lesjaka…“ Zidić mi je komentirao dok smo prolazili kraj njegovih radova na jednoj izložbi. To mračno i izrazito gusto slikarstvo zaslužilo je moju posebnu pažnju.

Ulaskom u atelijer na zidu me iznenadila velika slika crnog konja sa zlatnom ormom, rađenom u intenzivnim granulicama žute, karakterističnim za duktus ovog umjetnika. Mislio sam da je to neka njegova zafrkancija, jer danas kada pratitelji novomedijske scene žele poniziti slikarstvo kao beznačajnu i neaktualnu umjetnost, posprdno ističu kako je jedina njegova svrha slikati konje – nešto tako anakrono, ladanjski, banalno.

Inače, žanr konjskih portreta, izuzetno popularan u 18. Stoljeću, doveo je do majstorstva engleski slikar George Stubbs, koji je te životinje godinama proučavao, secirao njihove lešine, udisao njihov smrad, studiozno se udubljujući u njihovu anatomiju, a u nekim crtežima (na to referira jedna epizoda BBC-jeve dokumentarne serije The Secret of Drawing iz 2005, povjesničara umjetnosti Andrew Graham-Dixona) uspoređujući njihov skelet s ljudskim, intuitivno je anticipirao Darwinovo otkriće zajedničkog podrijetla sisavaca. Uostalom, nije li uporno ostajanje pri jednom motivu i postupku nešto što se izrazito cijeni u suvremenoj umjetnosti?

A koja je svrha slike konja u Akrapovom studiju? Nedavno je mladi umjetnik je dobio nekoliko neiskorištenih platana Ede Murtića velikih dimenzija (200 X 300 cm) i dugo se premišljao što bi na njima naslikao, zbog neminovno prisutne sjene velikog prethodnika. Tu je dilemu razriješila slučajna narudžba – jedan dan našao se u nekoj manjoj galeriji u trenutku kada je ušao imućni Cigan u bijelom odijelu i prodavačicu tražio broj Mersada Berbera. Naime, kako mu se kćer udaje, ciganski je običaj dati konja u miraz. Gospodin je odlučio dati slikanoga konja, potvrđujući time magijsku moć slika da djeluju kao surogati stvarnosti, no kada je u galeriji čuo da je Berber umro jako se razočarao. Tu se umiješao Grgur i ponudio mu svoje slikarske usluge. Cigo mu je dao test – zamolio je da naslika glavu konja na listu papira i, očito zadovoljan prizorom, naručio je sliku. Da su narudžbe rijetke zna svaki slikar i zbog toga je ovako unosna posebno veselila Grgu. Međutim, par mjeseci prije velike svadbe Cigo zove slikara, kaže mu da je gad, nesuđeni zet, napumpao drugu i da se vjenčanje otkazuje.

„Tada mi je taj konj izgledao kao autoportret“ – pričao je Grga. On sada misli izložiti tu sliku zajedno sa crticom o njezinoj genezi. Sugeriram mu da rad dovrši, jer držim da iako priča može oplemeniti sliku, ne može je nikada opravdati. Ako je već ušao u konjsku portretistiku danas, treba je izvesti do kraja, inzistirati na slici, a ako je ona sad bespotrebna, tim više je njezino tehničko usavršavanje apsurdno i duhovito, poput same priče o njezinu nastanku.

Izlaganje ove slike znači donekle i ujahivanje u područje konceptuale. Ako već ljubomorno čuvani koral „suvremene umjetnosti“ prihvaća žive Kounellisove konje izložene u galeriji, zašto ne bi i ovog naslikanoga? Uostalom, Cigani su prastara, romantična tema umjetnosti. A stalno plakanje umjetnika nad svojim siromaštvom, nad njihovom marginalizacijom u društvu, uz prežvakavanje floskule o „nomadizmu“, uklapa se u cjelokupnu priču o ovom konju.

Ali što je sa slikom? Ima li ona uopće smisla bez cijele priče, ima li smisla prikazati konja na livadi u velikom formatu, kao u doba Stubbsa, ma koliko dobro bio naslikan, ili je zabavna priča o propaloj narudžbi jedino što iskupljuje i „drži“ ovo djelo?

Teško je reći, jer su nam umovi zatrovani traženjem „dubljeg razloga“ u slikarstvu, razloga koji tobože nadilazi sliku. Dakle, glavno pitanje pred ovim kljusetom nije što će sada s njime umjetnik, nego što ću s njime ja, ili bilo koji drugi kritičar? Kako zauzdati neki umjetnički rad koji se tako divlje rita i opire imperativima suvremenih klasifikacija (najlakši je odgovor, dakako, žigosati ga anakronim, dakle društveno nepoćudnim, no je li on i najispravniji)? I čemu uopće potreba za definiranjem djela u ograničavajućim parametrima aktualnog vremena?

Feđa Gavrilović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...