prvo slovo kulture

Umjetnost koja izrabljuje nemoćne i napuštene – smijemo li je voljeti?

Roger BallenJedan gojazni, proćelavi muškarac priljubljuje mesnato lice uz glavu svinje. Pogled tog čovjeka je prazan, možda pomalo izgubljen, usta su mu blago otvorena i ako se primaknete bliže fotografiji, vidjet će se staklasti odsjaj sline u kutu.

To je čovjek koji pati od neke mentalne bolesti, sigurno. Prostor u kojem se nalazi kao da je produžetak njegova mentalnog stanja: pod njim je ulegnut uzani krevet prekriven olinjalom posteljinom, a iza njega prljavi, masni zid s jednom golom utičnicom. Roger Ballen, autor ove fotografije, neće naglas reći da je tog bezimenog čovjeka natjerao da pozira sa svinjom kako bismo mi, dok gledamo fotografiju, pomislili, „dva prasca“ i odmah zbog te asocijacije osjetili krivnju. Ali Ballenu, bez obzira na to što rekao, ne vjerujemo. On je bezočni manipulator koji je izgradio blistavu karijeru eksploatirajući mentalno oboljele i akutno siromašne pripadnike manjina. Asocijacija o „dva prasca“ upravo je ono na što je ciljao, ona je ukalkulirana u genezu ove fotografije i upravo radi nje postoji.

Bilo bi lakše otpisati Ballena kao jeftinog izrabljivača – da pritom nije genijalni umjetnik. Ovako, stvari su malo kompliciranije. Umjesto o jeftinom izrabljivanju, likovni kritičari govore o skupoj kontroverzi.

Roger Ballen je Amerikanac koji posljednjih četrdeset godina živi u Južnoafričkoj republici i otad gradi jedan od najkontroverznijih opusa u umjetnosti gurajući objektiv u lica napuštenih, odbačenih, ugroženih i nemoćnih ljudi. Snimao je u zabačenim krajevima Južnoafričke republike, u dronjavim institucijama za mentalno oboljele. Odsustvo empatije ono je što njegovom radu daje „efekt odgođenog djelovanja“: ovo su fotografije koje izazivaju nelagodu i dugo svrdlaju savjest. Na jednoj od njih je neuhranjeni žilavi tip koji izgleda kao žrtva ozbiljnog zlostavljanja koji se zabavlja s velikim albino štakorom. Na drugoj je mršavi muškarac deformiranog lica, utučenog pogleda – sjedi u sobici nalik na zatvorsku ćeliju, gol do pasa, u ruci drži kredu kojom je na zidu iza njega nacrtano desetak djetinjastih crteža njemu sličnih lica. Te je crteže napravio Ballen, sve više sklon teatralnosti i kreiranju kazališnih scenografija za svoje fotografije. Dok je na početku karijere „hvatao“ spontane trenutke, neobične izraze lica svojih subjekata, u novije vrijeme te je subjekte nedvosmisleno učinio objektima: uskraćujući im slobodu da se u svome prostoru ponašaju kako žele, ovi su ljudi marionete kojim Ballen upravlja kao demonski lutkar.

Baš je takav pristup imala i umjetnica za koju, unatoč Ballenovom nijekanju, kažu da je njegov izravni uzor – Diane Arbus. I ona je izgradila opus na hladnom, upravo začudno dehumaniziranom, fotografiranju ljudi s naglašenim tjelesnim deformacijama: ljude niska rasta, divove, blizanke spojene ramenima, sve one koji su u vrijeme prije osvještenja političke nekorektnosti nazivali cirkuskim nakazama. Zapravo je baš u cirkuskim ansamblima slavna fotografkinja i pronalazila (anti)junake svojih antologijskih radova. Fotografirajući ih, držala se podalje od naznaka humanitarnih pobuda, toliko rigidno da su ključne riječi likovne kritike o njezinom radu voajerizam, manipulacija, izrabljivanje i groteska.

U nadahnutom eseju što ga je Germaine Greer napisala o četrdesetog obljetnici samoubojstva Diane Arbus, poznata je feministkinja iznijela svoje iskustvo s početka sedamdesetih, kad je Arbus došla k njoj u hotel Chelsea u New Yorku, napraviti njezin portret. Greer opisuje tih nekoliko sati kao jedva podnosivu traumu, kao iscrpljujuću igru moći, u kojoj se ona, moćna feministkinja, osjećala kao žrtva. Greer je alergična na tekstove autora koji u radu Diane Arbus silom žele pronaći naznake humanosti – naziva ih glupim baljezganjem, a svoju tezu da je Arbus bila beskrupulozna izrabljivačica poniženih i uvrijeđenih argumentira citirajući njezine izjave u kojima je o ljudima iz cirkusa govorila kao o predmetima, opetovano spominjući riječ „stvari“.

Zašto je danas važno govoriti o Rogeru Ballenu i Diane Arbus? Govoreći o njihovom korištenju ljudi u umjetničke svrhe, zapravo govorimo o predatorskoj prirodi vizualne umjetnosti, o licemjerju društva koje pristaje samo na jednu verziju „normalnosti“, o društvu u kojemu je izrabljivanje nemoćnih dopušteno ako se radi s humanitarnim predznakom (kao u onim patetičnim televizijskim reportažama u kojima kamera nasrtljivo izvlači zahvalnost siromašnih ili bolesnih za humanitarne donacije bolje stojećih „dobrih ljudi“), a nije dopušteno ako lešinarenje nije zapakirano u humanitarnu pobudu. Govorimo, zapravo, i o tome gdje završava eksploatacija manje sretnih ljudi u ovom društvu, gdje počinje umjetnost, i koja je naša uloga u pristajanju na zamućivanje tih granica.

Roger Ballen je novu, široku publiku stekao prije nekoliko godina kad je u planetarno popularan spot pjesme I Fink U Freaky benda Die Antwoord unio svu svoju kontroverznost, dovukavši na pomno kreiranu pozornicu mentalno bolesne ljude da se groteskno svijaju pred kamerama. Tko je vidio taj video rad, poznat mu je koktel osjećaja na koje Ballen cilja: tu je intenzivan i precizan osjećaj da svjedočimo nečemu što je etički duboko problematično, ali tu je i reagiranje na začudne vizualne poticaje koje se događa mimo nas. Trebali bismo osuđivati, a zapravo uživamo. Tu je i krivnja jer smo odjednom osjetili, kao fantomsku bol amputiranog uda, krzmanje animalnog uživanja koje je slijepo za obzire, civilizacijske norme. Gledajući „I Fink U Freaky“, intuitivno potvrđujemo da je da Golding bio u pravu s onim u „Gospodaru muha“ – u onome što nam je iskonsko, nema empatije.

„Često mislim da, kad ljudi reagiraju na moje radove, taj mrak koji vide ustvari je odraz njihove vlastite represije“, kaže Roger Ballen. Ovo je vrlo prepotentna izjava. Ali Ballen je navikao uzimati si za pravo da govori u ime drugih – u ime obespravljenih koji nemaju glas, u ime promatrača od kojih manipulatorski iskamčuje pristajanje na sudioništvo u izrabljivanju. I još korak dalje: pilatovski pere ruke od odgovornosti. Slijedom jeftinog frojdizma, poručuje – ako vam se ne sviđa ono što vidite, sami ste krivi za svoju subjektivu interpretaciju. Stvar je u vama.

Prije nekoliko godina istraživačkoj novinarki Yani Buhrer Tavanier pošlo je za rukom da uđe u skrivene odjele umobolnica na Balkanu – u Bugarskoj, Rumunjskoj, Srbiji i Hrvatskoj. Ono što je vidjela slama srce. Ljudi lišeni slobode, dostojanstva, zatvoreni u kaveze, izgladnjivani, ostavljeni da umru, i na koncu pokopani na neoznačenim grobljima. Njezin je novinarski rad, na temelju kojeg je nastao istoimeni online projekt Odlagališta za ljude, osvojio BIRN-ovu balkansku nagradu za istraživačko novinarstvo. Nakon fotografija koje je snimila u umobolnicama u ruralnim zabitima Balkana, Ballenov se čitav opus čini kao uvreda. Osobno će je shvatiti svi koji su ikad zakoračili u instituciju za mentalno oboljele, svi kojima je netko bližnji invalid.

Govoriti o problemu invaliditeta bez patetike i bez predznaka predatorskog izrabljivanja težak je zadatak. Doskočio mu je festival Ekstravagantna tijela koji vodi kolektiv Kontejner, a čije je jedno izdanje pokazalo jedini fer način da se umjetnost bavi invaliditetom – taj da se ljudi s invaliditetom aktivno uključe u umjetnički proces. Sjećam se performansa-predstave “Ljepotica i zvijer” koji je tada, 2007. godine, izveden u teatru &TD. Kako naslov sugerira, Ljepotica je zdrava privlačna djevojka iz vlastelinske obitelji, a Zvijer je otuđeni, samotni muškarac s deformiranim tijelom (rukama), no usprkos njihovoj fizičkoj i statusnoj raznolikosti, povezuje ih strastvena, predana i duboka ljubav. Muškarac je od početka predstave gol; njegovo je kretanje po pozornici obilježeno grotesknim lamatanjem rukama i samozadovoljavanjem. Nelagoda promatrača je prisutna, kao i pred Ballenovim fotografijama. Samo, u ovom slučaju gledatelj iz publike s vremenom nadiđe nelagodu i prihvati sudioništvo u priči koja, na neki čudan način, ima katarzični učinak. Čovjek s deformiranim rukama prelijep je muškarac koji na sva zvona slavi svoju slobodu da sam predstavlja sebe, bez posrednika – slobodu da bude Zvijer, da uživa u tome, i da se sam, ako hoće, grubo šali na svoj račun.

Maja Hrgović

*Maja Hrgović autorica je knjige eseja “Žena, majka, glupača“, novog izdanja Biblioteke Arteist, koje možete kupiti po akcijskoj cijeni od 50 kuna, narudžbom na info@arteist.hr.

*tekst je prvotno objavljen u Novom listu.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...