prvo slovo kulture

Ugrožava li vas bradata žena ili muškarac u haljini?

ManOduvijek sam bila borac za slobodu ljudi, to jest, slobodu da živiš život kako ti odgovara jer ipak imaš samo jedan. Jedini uvjet je da tvoja sloboda ne utječe na slobodu drugoga.

Smetaju mi nepravde koje su se dešavale mnogim bliskim osobama samo zato što se nisu uklapali u sliku društva koja im je nametnuta. Smetaju mi i osobne nepravde koje sam prošla na temelju spola ili porijekla, ili banalnih razloga kao stigma vidljivih tetovaža.

Tko me ne poznaje istinski, reći će da je moja borba za pravdu i slobodu rezultat moje globaliziranosti, moje amerikanizacije, mojeg bilo čega što se kosi s ovim konzervativnim načinom života koji se u Hrvatskoj promovira na sva zvona otkako je sinonim za Hrvat postao Katolik i otkad su obitelj “ugrozili pederi”. Prava istina je da je moj način razmišljanja započeo puno prije nego što sam otkrila MTV.

Prva “velika životna nepravda” koja mi se dogodila, bila je kad me časna sestra izbacila iz crkve Sv. Petra u Splitu jer nisam naučila molitvu. Žena me doslovno izbacila na ulicu i poslala kući jer sam se usudila ne naučiti molitvu napamet i još uz to rekla da ću se ja Bogu moliti kako meni paše jer Bog sve voli jednako.

U to vrijeme sam bez ostatka, cijelim bićem, vjerovala u Boga. Molila sam mu se svojim riječima jer sam tako naučila i vjerovala sam da je Bogu to dovoljno. Sjećam se svoje drage ujne i njezinih raznih priča o vjeri koje je prenosila dok nas je hranila juhom s umrvljenim kruhom. Ona mi je kroz svoju mirnu, brižnu prirodu približila ideju katolicizma, ali kao dijete nisam pitala teška pitanja, tipa zašto žene ne mogu biti svećenici. Vjerovala sam slijepo u taj koncept da Bog voli svakoga jednako i da smo svi mi djeca u njegovim očima, a da je Crkva svima nama dom. Ideja da svi jednako vrijedimo, bez obzira kakvi bili. Sama osnova religije nije loša, sve dok ljudi sve što je dobro ne izopače u svrhu dobivanja kontrole nad nekim drugim.

Ipak, samo je jedan trenutak toj devetogodišnjoj meni bio dovoljan da preispitam svoje vjerovanje. Časna sestra je kontradiktirala svemu što sam ja u svom mladom životu naučila. Nisam mogla razumjeti zašto me potjerala na ulicu, ako je Crkva i moj dom? U tom trenutku prvi put sam otkrila okus osjećaja nepravde i gubitka slobode.

Možemo se složiti da je to bio prilično banalan događaj, ali dovoljan da potakne drugu svijest i promijeni smjer mog života. Situaciju često spomenem, upravo zbog toga što je za mene bila prijelomna.

S vremenom, moja saznanja o životnim nepravdama izvan mog malog životnog kruga su se brzo množila. Idoli su poskidani sa svojih postolja i moja religioznost je kroz godine potpuno iščeznula. Danas me religija kao takva ne interesira, niti ću ikad više biti vjernik. Crkvu kao instituciju ne podržavam. Frustrira me involviranost Crkve u sekularno zakonodavstvo. Izbjegavam se previše družiti s ljudima koji su izričito religiozni jer se ispostavilo da jednostavno nemamo dodirne točke niti dijelimo poglede na svijet. Ljude koji vjeruju u nevidljiva bića moram staviti u isti koš s onima koji vjeruju u vampire ili duhove. U Crkvu ne kročim. Vjerujem jedino u znanost i u ono što je oku dokazivo i ponovljivo.

Bez obzira na sve ovo, nemam problema s prihvaćanjem onih čija su uvjerenja suprotna mojima, ako ne ugrožavaju ničija prava. Jedino ne poštujem licemjerne ljude koji svoja “neprivlačna” mišljenja pred liberalcima pakiraju u lijepu mašnu zvanu: “Nemam ja ništa protiv, ali…” Budi čovjek pa kaži glasno – ok, ja sam homofob i gade mi se pederi. Zapamti da kad stvarno nisi bilo kakav *fob, u rečenici “nemam ja ništa protiv” – ne postoji riječ “ali”.

Zašto ova priča?

Ovih dana hit tema je Eurosong. Pobjedu je odnio izvođač iz Austrije koji je na sceni bio obučen u glamuroznu haljinu. Dojam je zaokružila brada koja je privukla jako puno pažnje, uzevši u obzir njegov besprijekorni stil i feminizirani izgled. Pjesma je lijepa i njegova vokalna izvedba je dobra. Neću ulaziti u to je li pjesma trebala pobijediti ili ne (to je ipak stvar glazbenog ukusa), ali ću se osvrnuti na komentare koje je potaknula njegova pobjeda.

Čitajući komentare na Facebook stranici jedne domaće novine, rastužila sam se. Zabrinjava me toliko mržnje zapakirano u tako malo prostora. Ljudi koji javno (s imenom, prezimenom i slikom) prozivaju čovjeka da je nakaza, da mu je mjesto u cirkusu, da takve ljude treba ubiti, da će ga Bog kazniti, javno lamentiraju nad time postoji li više uopće vjera, kamo ovaj svijet ide itd. Bez imalo srama (ali i samosvijesti) da u svemir odašilju toliko negative i glasno laju svoja neuka mišljenja.

Generalno učenje vjere poziva na oprost, ljubav i prihvaćanje slabijih i tu nema mjesta bilo kakvom pozivu na agresiju ili mržnju. Rijetki javno deklarirani vjernici danas to prakticiraju. Većina ih prakticira u uvjetima kad njima to odgovara, što je vidljivo iz komentara.

Zašto ih toliko ugrožava bradata žena ili pak muškarac u haljini? Nekoć davno bilo je šokantno (i nearistokratski) za ženu nositi hlače. Većina ih sad iz hlača ne izlazi i smiješna bi nam bila ikakva zabrana. Žao mi je da u ovom vremenu, s toliko besplatnih informacija i edukacije ljudi ne mogu preći preko estetskih obilježja, do te mjere da će pozivati na agresiju i sud od Boga jer se netko usudio pojaviti s bradom u haljini na pozornici, kao što sam se ja jednom davno usudila (ne)časnoj iz prijašnje priče pojaviti pred očima bez napamet naučene molitve. Jesu li svi zaboravili na Freddyja Mercuryja, Bowiea i mnoge druge ikone glazbe koji su znali obući haljinu tu i tamo?

Jedan bradati Austrijanac nema ama baš nikakav utjecaj niti na jednoga od tih komentatora. A ipak si daju za pravo pozivati na oduzimanje slobode – osnovnog prava jednog čovjeka. Mnogi, da im se pruži prilika, to bi valjda i učinili. To je ono što me zbilja zastrašuje ovih dana dok društvenim mrežama bruji agresivna, gromoglasna mržnja, i dok mi se ponovo vraćaju misli o holokaustu, o eliminiranju ljudi kojima je jedini grijeh to što postoje.

Jelena Vukosav

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...