prvo slovo kulture

U tuđini je bitno imati prijatelje, bez obzira na to govorili oni “mleko” ili “mlijeko”

mlekoTočno je tri mjeseca otkako smo se odselili u Gibraltar trbuhom za kruhom.

Moram priznati da je vrijeme nemilice proletjelo. Malo nam je sve šok, s obzirom da je život u Zagrebu tekao poprilično sporo, gotovo puževim koracima. Na trenutke nam je teško vjerovati da smo otišli, jer su još uvijek usporedbe s Hrvatskom jake i prisutne svaki dan. Još se uvijek nisam otresla iracionalnog straha da ću se morati vratiti u Hrvatsku u neizvjesnu egzistenciju. Grozim se te pomisli.

Ne znam kako verbalno prikazati koliko je kvaliteta života ovdje bolja, a da pritom ne zvučim kao klišej. Bolja je i točka. Živimo, ne životarimo. Imamo više nego što nam treba, a nismo na nekim “fensi” pozicijama niti planiramo biti direktori multinacionalnih kompanija (bar ne još! :)).

Tako, neka budem primjer ako itko misli da je odlazak samo spakirati se i sjesti na avion. Odlazak je i promjena stanja uma, da više ne moraš biti ono što ti okolina nalaže, ali kao što sam i prije pisala – teško je tek tako “otkačiti” bivšu svakodnevnicu.

U ova zadnja tri mjeseca puno toga se izdogađalo. Dečko je naučio engleski i počeo raditi za gibraltarsku nogometnu reprezentaciju, a ja sam se ustalila u poslovnoj svakodnevici i počela nabadati španjolski. Kupili smo prvi automobil, mašinu za šivanje i upoznali prve prijatelje. Sreća je uredila da nam prvi prijatelji budu “naše gore list”, a pod naše mislim na jugoslovensku proizvodnju cirka 1980. Sasvim slučajno. Ponekad mislim da ih je svemir poslao da pomognu dečku da se što lakše asimilira u novi strani svijet u kojem se sasvim slučajno našao (bez znanja jezika) prateći ludu mene.

Zanimljivo je to što kad se u inozemstvu nađemo ne postoje Srbi, Hrvati, Bosanci, već samo postoje “naši”. Ne postoji nikakva suzdržanost ni animozitet na temelju neke prošlosti, već postoje samo uspomene iz djetinjstva koje smo dijelili, spomen na neke zajedničke dodirne točke na koje gledamo sa sjetom. O ratu otvoreno pričamo. Razgovaramo o budalama iz političkih elita i razmjenjujemo priče kao sličice za album. Tko skupi sve, njegov pehar za najgoru balkansku tragediju.

Nekad razgovori završe uzdahom da bi nam bolje bilo da smo ostali skupa, umjesto ovako, raspadnuti na tisuće komadića. Stranci bi nas bolje prihvaćali, imigracijska procedura bila bi bolja. Je li zbilja tako? Bi li bi naše putovnice vrijedile više ili bi i dalje u sistemu postojali kao građani drugog reda? Ne znam. Ruku na srce, nama rođenima u osamdesetima, koji nismo izgubili bližnje i koji smo udaljeni iz žarišta, drugačije je gledati na tu našu nedavnu povijest. Ipak, grčevito držanje za krivnje rata okovi su koji nas koče u napretku. Gorčina nikad nije dobra stvar, bila ona opravdana i ne, jer što s njom više možeš postići? Eventualno samo još više gorčine i mržnje.

I tako, puštamo krojenje u nekoj stranoj zemlji okruženi prijateljima koji nam svakim danom postaju sve bliži. Lijep je to osjećaj kad upoznaš nekoga novoga i pustiš ih u život. Lijepo je kad vidiš da se i oni iskreno vesele što imaju nekoga tko ih razumije na tom materinjem, pa makar govorili mlijeko umjesto mleko. Shvatiš da je sve drugo zaista nebitno. Nacionalnost je nebitna, pripadnost je subjektivna, kao i sve ono što ti je netko od malih nogu govorio da je istina. Odrastanje ti pokaže da je jedino važno da si sretan, da imaš krov nad glavom, nešto novaca i priliku izraziti se. Sloboda odabira je najveće pravo, a to mi u Hrvatskoj nemamo. Nemaju ni naši sunarodnjaci u BiH i Srbiji.

Zato mi, oni koji smo igrom sudbine pomaknuti izvan vlastitih granica u neke tuđe, kad je potrebno malo te neke ljudskosti, svi prestajemo biti definirani našim poštanskim kodovima, već postajemo i ostajemo samo – prijatelji… naši.

 Jelena Vukosav

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...