Trg (The Square, Švedska, Njemačka, Francuska, Danska, 2017., 142min)
Režija i scenarij: Ruben Östlund
Uloge: Claes Band, Elisabeth Moss, Dominic West, Terry Notary

Dobitnik ovogodišnje Zlatne palme u Cannesu, film Trg švedskog redatelja Rubena Östlunda, satirička je drama koja nevjerojatno inteligentno i promišljeno obrađuje teme društvene odgovornosti, lažnog morala, te licemjerja i narcisizma dobrostojećih intelektualaca. Čini to propitujući, onako usput, samu bit i funkciju umjetnosti kroz filter (be)smislenosti uvijek polemizirane suvremene umjetnosti (npr. instalacija, performansa itd.). A da bi stvar bila još zanimljivija, jedna od glavnih postavki ovog filma snimanog u Göteborgu, Stockholmu i Berlinu, djelomično je temeljena na umjetničkoj instalaciji koju je sam redatelj postavio zajedno sa švedskim producentom Kalle Bolmanom.

Priča prati Christiana (Claes Bang), kustosa švedskog muzeja suvremene umjetnosti, čiji je idući veliki projekt postavljanje instalacije pod nazivom “Trg”. Riječ je o omanjem ocrtanom kvadratu koji bi se nalazio nasred samog trga ispred muzeja, a pored kojeg bi stajali sljedeći retci: “Trg je hram povjerenja i suosjećanja. U njemu svi imamo jednaka prava i obaveze.” Što će reći da svatko tko stupi unutar granica kvadrata ima pravo prolaznike tražiti za pomoć bilo koje vrste, a prolaznici imaju moralnu dužnost pružiti je. No, jedna je stvar teorijski razraditi ideale koji nam zvuče baš dobro i govore o tome koliko smo mi sami “dobri”, a sasvim je nešto drugo živjeti ih u praksi. Tako u Christianovom životu stvari krenu nizbrdo nakon što mu lopovi, putem muljaže bolje od svakog performansa koji bi Christian u svom muzeju mogao ugostiti, ukradu mobitel i novčanik. Paralelno s time pratimo mladi PR tim koji želi što bombastičnije izreklamirati instalaciju putem društvenih mreža…

Jedna od stvari koja se ovom filmu ne može osporiti jest kaotičnost – scene se nižu bez naizgled ikakvog reda ili jasne narativne strukture. No, kaos je samo privid i zapravo je zapanjujuće kako se ni u jednom trenutku ne ostavlja dojam da redatelj ne zna što radi ili pak da se gubi u moru vlastitih kreativnih ideja. Upravo suprotno! On sigurnom rukom vodi svoj lik kroz turbulentni životni period, a na nama je da odlučimo želimo li mu vjerovati ili ne, premda u trenutku gledanja ne shvaćali na što cilja i kamo ide. Ako se samo prepustimo i prihvatimo izazov povjerenja, zadovoljstvo nam može biti zajamčeno. Jer baš zato što ne znamo i nikako ne možemo predvidjeti u kojem će smjeru radnja (ot)ići, ni hoćemo li dobiti odgovor na pitanje ima li film uopće fiksnu “glavnu” radnju, omogućeno nam je da nas se svakom novom scenom iznenadi.

A scene bome i jesu iznenađujuće. Osjećaj je kao da gledate niz ludo originalnih, životnih, detaljno osmišljenih kratkih filmova od kojih bi svaki bez problema pobrao glavne nagrade na prestižnim festivalima. Većina scena komotno bi mogla stajati sama za sebe, u izolaciji i bez dodatnog konteksta te bi funkcionirala kao sočan i zaokružen filmski bombončić.

Nije nimalo zahvalno pisati o filmovima koji, obrađujući konceptualnost i njenu problematiku, i sami uspijevaju biti konceptualni. No Östlundu to i jest cilj – inteligentnim pisanjem on otvara prostor za promišljanje i analizu toga na koje se sve načine pitanja koja djela konceptualnih umjetnika obrađuju i istražuju odražavaju u svim životnim sferama glavnog junaka. Time sama umjetnost postaje sredstvo analize i kritike, a ne njihov predmet. A to je dobar koncept, koji je k tome, u slučaju “Trga”, još bolje realiziran. Jer iako se u moru “kratkih filmova” u kojima se Christian nađe, instalacija koju će njegov muzej izložiti i prema kojoj je sam film dobio ime na prvu čini kao usputna zanimljivost, u konačnici se ispostavlja da se cijeli prikaz njegova trenutnog života svodi upravo na pitanje koje instalacija otvara, koncept koji želi istražiti, odnosno eksperiment koji stremi napraviti.

Makar Christian odlično baratao teorijom koncepta iza kojeg stoji, svi “kratki filmovi” iz njegova života, i privatnog i poslovnog, služe tome kako bi se njegovoj teoriji dala prilika provedbe u praksi – svaki novi dan nudi mu mogućnost da walk-a the talk, svaka situacija koja ga snađe i osoba koju sretne daju mu priliku da – učini nešto za njih, tražili oni to eksplicitno ili ne. I baš je zato zanimljivo retroaktivno primijetiti učestalost riječi “pomozi(te) mi” tijekom filma, kao i broj puta kada je to učinjeno. Time se to glavno pitanje altruizma obrađuje poticanjem diskusije o tome ovisi li isti o našem (podsvjesnom) uvjerenju da ga “moramo” prakticirati uslijed izvanjski nametnutih i uvriježenih “normi”, kakve u ovom slučaju kvadrat postavlja. Jer ako je postignut javni konsenzus da tko god stoji unutar njegovih granica ima pravo tražiti, vjerojatnost je da će malo koji prolaznik to odbiti – kao što bi malo tko odbio plaćanje namirnica u dućanu – upravo jer se to od njega očekuje i jer je izložen pogledu i pokudi “javnosti”. S vremenom bi postalo nebitno tko gleda (i sudi), a tko ne jer bi taj vanjski mehanizam kontrole (i suda) ubrzo postao internaliziran. No skriveni od pogleda drugih i bez eksplicitnog podsjetnika o “društvenoj odgovornosti”, koliko na svakodnevnoj razini uopće čujemo potrebe drugih – i doslovce i metaforički?

I zato je još genijalnije što samom otvaranju instalacije uopće ne svjedočimo jer film završi netom prije istog – odgovor na moju gore iznesenu pretpostavku ne dobivamo. No instalacija postaje kao neka maksima koja određuje glavnu tematiku filma i pruža gledatelju zanimljiv filter kroz koji može promatrati likove i njihove postupke. A i zapitati se o vlastitima.

No, to nije jedina tematika koju redatelj vješto i spretno obrađuje. Nizom već spomenutih,  ludo duhovitih scena, Östlund nam daje pristup intelektualno-umjetničkoj eliti, prepredeno i originalno ismijavajući često prisutnu aroganciju, preseranciju i licemjerje. Jedna od upečatljivijih scena je ona u kojoj mladi umjetnik Julian (Dominic West) na predstavljanju svog novog djela suvremene umjetnosti konstantno biva prekinut povicima poput “Ovo je smeće!” i “Odjebi” iz publike, koji u biti odražavaju odnos velikog broja ljudi prema konceptima koji se prodaju pod umjetnost i služe kao plodno tlo za intelektualne drkice. No, osoba koja ih uzvikuje ima Tourettov sindrom i, premda je Julian vidno iznerviran, a dio publike inzistira da dotična osoba napusti prostoriju, svi koji protestiraju ubrzo budu okrivljeni za “neosjetljivost”, stoga se prešutnom odlukom intervju nastavi, daljnjim urnebesno-neugodnim prekidima usprkos.

Time nas se ne zakida niti za jedan kut gledanja, čime se zalazi u mutne vode suptilnih životnih i moralnih kompleksnosti. A samu problematiku suvremene umjetnosti, koju ne karakterizira vještina, već efekt koji izaziva u publici, po mom mišljenju najbolje sumira Christian na samom početku filma. Kada ga novinarka Anne (Elisabeth Moss) zamoli da njoj, “koja nije toliko učena poput njega”, objasni značenje jedne od zakučastih rečenica koja stoji na web stranici njegova muzeja, Christian je ukratko parafrazira pitanjem na koje ne daje odgovor (jer jednoznačnog odgovora ni nema – onoliko ih je koliko je upitanih), koje nju zbuni, a zapravo je upućeno nama: “Kada bih sada izložio Vašu torbu u muzeju, bi li to bila umjetnost?

Bok uz bok propitkivanju značaja i uopće značenja umjetnosti još je i pitanje medijske odgovornosti, odlično prikazano u jednoj od završnih scena kojom se jasno daje do znanja kako, što god netko napravio, (iz)rekao ili objavio, pogotovo kao ugledna ili uopće medijski eksponirana ličnost, “pobijediti” ne može. Dok će jedni osuditi objavljeni sadržaj zbog društvene neosjetljivosti i nedostatka morala, drugi će osuditi ispričavanje ili pak micanje sadržaja s interneta jer to sugerira autocenzuru, čime toliko naglašavana sloboda govora dolazi u pitanje. No ono u čemu su svi složni i za čime će se poput hijena pomamiti jest potreba za još sadržaja, još naslova koji se mogu popratiti – jer upravo ti sadržaji daju život spomenutim diskusijama o neosjetljivosti vs. slobodi govora. I time je krug zatvoren. Dok god postoji gorljiva potreba za isticanjem vlastite moralne superiornosti, postojat će i sadržaji koji će ljudima omogućavati upražnjavanje tih potreba. I obrnuto.

Ono što Östlund želi i u čemu uspijeva jest dati situacijski prikaz brojnih problema koji čine temelj današnjeg sve modernijeg društva te ga iskarikirati i propitati provlačenjem istoga kroz filter inteligentnog i pomno iznijansiranog humora upakiranog u scenarističku originalnost. Upravo zbog svega navedenog s veseljem očekujem njegov idući projekt koji, što se mene tiče, može biti i instalacija ili performans, ne bi mi smetalo – jer me zanima što sve on ima za reći.

Koraljka Suton

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.