Ohrabrim se ponekad pa ponudim rukopis kratkih priča ili mikroeseja nekom eminentnom izdavaču.

Nitko sam i ništa u svijetu književnosti u Hrvatskoj, sa samo jednom izdanom knjigom zapisa sjećanja o vremenu koje je istodobno i vlastito djetinjstvo i vrijeme kojemu je rok trajanja odavno istekao, i umislila sam si da je potrebno o njemu pisati kako bi se jednoga dana znalo da je uopće postojalo. Potpuno je nevažno što očekujem da do kraja ove godine svjetlo čitalačkoga oka ugleda i zbirka pjesama.

Izdavači me glatko odbijaju, što me i ne čudi. Ta tko bi čitao bilo što i o bilo čemu što je moguća tema razmišljanja jedne anonimne individue? Možda bi nekolicina prijatelja i poznanika htjela pročitati što im to i kako prijateljica razmišlja, što autoricu raduje, čak i uz uvjet da pročitano bude tema razgovora uz kavu, u smislu seciranja nje kao osobe. Čitam te kako bih te bolje upoznala! Avaj vama, ako me ne poznate ni nakon višedesetljetnoga druženja.

Tu ne pomažu ni svi združeni izdavači kad bi, slučajno, pokazali interes za četiri zgotovljena rukopisa, šćućurena u ladici radnoga stola, što se samo pitaju hoće li ikada iz nje izaći. Svakodnevno me asociraju na radni stol Mate Lovraka i jednu duboku ladicu prepunu „rezanaca“ od margina novinskih stranica, koje je imao u rukama kad mu je, šećući Ilicom, Frankopanskom i Britancem, sinula ideja za priču. Onda ju je, po vlastitom priznanju,  pribilježio na onu bjelinu vrha i dna novinskoga lista. Povremeno ih je pokazivao posjetiocima svoga radnoga kabineta i zasigurno nisu svi „papirnati rezanci“ prerasli u pripovijesti. Zašto bi onda moji rukopisi uopće trebali biti objavljeni u obliku knjige, kad već jesu napisani i mogu i kao takvi biti čitani, u tom uskom krugu za koji mnijem da bi mu bili zanimljivi.

Na moju sreću, ono što mi ostavlja tračak ufanja jest nepobitna istina da mi, od onih malobrojnih koji su uopće odgovorili na moj vapaj, nitko nije napisao: gospođo ta i ta, Vaš rukopis je loš, nepismen, nezanimljiv i stoga nam nije ni na kraj pameti da ga objavimo. Psovala bih sve u šesnaest znajući da to baš i nije gola istina.

Ali, kad ponetko odgovori da ne može rukopis uvrstiti ni u razmatranje zbog kompletne financijske situacije u izdavaštvu, onda mi samo preostaje i sama se stisnuti u tu ladicu s rezancima. Povjerujem da to jest istina.

Rado bih, zapravo, nastavila komunikaciju, ali, nemam s kim. Zato tražim zamjenskoga renomiranoga autora ili -icu koji bi se sa mnom mijenjao. Za eksperiment u kome bismo moj rukopis poslali pod njegovim imenom, a njegov pod mojim. Zašto i rukopis ne bi imao dvije mame i dva tate? Možda bi ocjena „moga“ i „njegovoga“ napisanoga u tom slučaju bila drugačija, a šansa za objavljivanje, bar zbog imena, izjednačena.

Pa kad nedavno pročitah, a svejednako je važno iako je od etabliranoga imena, da je pisac u velikoj vremenskoj stisci jer su ga pritisli rokovi za predaju rukopisa pripovijedaka izdavaču, obradovah se skupa sa svim svojim „rezancima“. Znači, ima izdavača koji čekaju rukopise i autore im. Nije sve tako crno kako izgleda na prvi pogled. I ovi moji nešto se uzvrpoljili u ladici.

Jagoda Kljaić

*Autorica piše kratke priče, eseje i poeziju. Zastupljena je u više
zbornika proze i poezije, nagrađivana, sudionica je četvrtoga
Međunarodnoga festivala književnosti u Rijeci 2011. godine. U 2012.
objavljena joj je zbirka kratkih priča “Pjesma za Korzo”, a do kraja
2013. iz tiska će izaći autoričina zbirka pjesama “Utišano zvono”.

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.