Luka Hrgovic i Duje MedicJedna od meni najdražih Hemingwayevih kratkih priča je Vino iz Wyominga, o ljudima koji se nakratko odmaraju od suvremenog života pobjegavši u idilu krčme jedne francuske obitelji u Wyomingu, čiji članovi, čak i u to doba prohibicije, ostaju vjerni svojoj nacionalnoj tradiciji pa unatoč visokim kaznama proizvode svoja alkoholna pića.

Gospođa je sa sjevera Francuske i kuha vrhunsko pivo, dok je muž s juga i hvali se svojim vinom, koje će sazreti svaki čas. Nažalost, odmor brzo završava i protagonist sa svojom pratnjom ne stiže probati to hvaljeno vino iz Wyominga, razmišljajući na povratku sjetno o gašenju tradicija. Zbog toga sam s oduševljenjem prihvatio poziv redatelja i VFX umjetnika Luke Hrgovića da u ovo vrijeme dozrijevanja vina zajedno s njime, njegovim rođakom i grafičarom Dujom Medićem sudjelujem u kuhanju domaćeg piva, koje njih trojca s vremena na vrijeme upriličuju u Lukinoj kući na Borčecu, brežuljku na zapadnim obroncima Zagrebačke gore.

Bio sam uzbuđen, jer nakon godina pisanja o umjetnosti konačno ću sudjelovati u procesu (bolje reći – ritualu, „proces“ je riječ kompromitirana kustoskom kvaziintelektualnošću, prikladna za njihovu činovničku, kafkijansku narav) izrade nečega vlastitim rukama, stvaranju pića po tradicionalnoj recepturi i tradicionalnim postupkom. Dok smo se vozili s Črnomerca autobusom Duje mi je pričao živopisne i sjetne priče o svim dosadašnjim kuhanjima pive. Malo prije sutona bili smo na Hrgovićevom trijemu, gdje je on već pripremio kazan.

Prvi je korak bio uzeti vodu – trideset i pet litara prenijeti u drvenim kacama u lonac. Već sam krenuo u kuću s jednom kacom, pomislivši da ćemo koristiti komunalnu tekućinu.

– Ni slučajno! – uskliknuo je Hrgović, pomalo indigniran – Ja tu vodu ne koristim niti u zahodu! Spustit ćemo se do izvora Kobiljaka, te najčistije vode!

Silazeći po šumskoj stazici Luka je pričao kako je izvor vjerojatno opsjednut zlom vilom, koja poput mitske Lorelei mami u smrt. Kad je Stipan Tadić kod njega radio okvir za svoju golemu diplomsku sliku, otišao je dolje, uzeti svježe vode, kada ga je u jednom trenutku uhvatilo malodušje, sumnja u vlastiti rad i u smisao slikarstva danas, pa se pokušao iskupiti posljednjim performansom – tako što bi se ugušio u cisterni, kao naš „prvi slikar“ Vjekoslav Karas u Korani. – Srećom sam cijepao drva u blizini pa sam ga uspio spasiti – rekao je Hrgović, dok smo s mukom nosili teška drvena vjedra.

U vodu smo stavili sladovinu i nakon ključanja, dvije vrste hmelja. Kuhanje piva mora se odvijati na točno određenoj temperaturi, koju smo neprestano provjeravali. Treba je održavati i u jednom trenutku spuštati. Čim smo počeli uz lonac je došla velika bijela mačka, pošpricana crnim točkicama.

– Evo je opet – rekao je Duje – svaki put kad kuvamo dođe ova mačka, i samo nas gleda.

Čuo sam od susjeda da oni nikad nisu vidjeli nikakvu bijelu mačku. Ali postoji legenda koja se kao ova magla vuče obroncima Borčeca, da je to ludi Miha, veteran Prvog svjetskog rata kojega su jednom pustili iz Vrapča. Nakon toga se napio pive u prvoj kavani i počinio masakr po ovim bregovima. Eh, da, Miha je volio pivu… i pokolj.

Pala je noć i uz takve slične priče, dostojne nove rubrike o paranormalnome u 24 sata, bdjeli smo uz kotao kao uz bolesničku postelju. Ženama je bio zabranjen pristup na veliku verandu, a na starom kazetofonu Guy Clark pjevao je o tome kako je Hemingway uvijek pio čisti viski, i kako bi ga iskapio „čak i kada peče“. Uz to, pili smo neke tvorničke pive iz staklenih boca, a pri skoro svakom gutljaju iskusni pivski kuhari napravili bi grimasu i značajno me pogledali, kao da žele reći: „vidjet ćeš uskoro što je prava piva, a ne ovaj razvodnjeni urin“.

Nije li beskrajno ljepše stvarati svoje piće svojim rukama, na oštrom zraku i pod zvijezdama, koje se i ne vide u gradu, nego piti konfekcijsku Žuju u zgubidanskom Krivom putu i s vječnim studentima razglabati o pizdarijama – o smislu umjetnosti i socijalnim prilikama? – razgovarali smo.

Dva tjedna piva je stajala u bačvi dok nije na red došlo flaširanje. Trebali smo se ponovno popeti na brdo, ovaj puta u ranu zoru, jer je riječ o brzom i rutinskom postupku koji ne ostavlja puno prostora za besmislene razgovore, a Luka je imao puno posla oko spotova koje snima i htio je to obaviti što ranije. Puneći zelene boce Duje je rekao da će za slijedeći put osmisliti etiketu koju će otisnuti u litografiji. Neku vrstu arhaične apstrakcije, mističnih diluvijalnih znakova u kojima se čita tajna povezanost čovjeka s prirodom, ne kao one neinspirirane ilustracije kojima svake godine tobože kulturno obogaćuju Božićno pivo, obećavao je.

Kako piće mora stajati flaširano nekoliko tjedana, dogovorili smo da će otvaranje boca biti 31. listopada, kako bi demonstrativno pokazali da odbijamo obilježavati helloween taj komercijalni blagdan, importiran i krivo srastao s našom sredinom.

– Ništa iz Amerike ne vaja… dobro, osim country i folk glazbe, a i to je dobro jer se temelji na europskoj tradiciji – gunđao je Duje – uz to, helloween se kosi sa mojim dubokim kršćanskim načelima – dodao je malo ispod glasa.

Htio sam mu proturječiti jer i Hemingway, koji mi je pred očima cijelo vrijeme ove avanture, je bio Amer, ali sam se sjetio da je njegova profinjenost došla iz dugog života u Europi, da ju je pokupio u pariškim kavanama i madridskim borbama s bikovima, a čak i u spomenutoj priči francuski domaćini na temelju boravka na starom kontinentu rade razliku između sjetnog pripovjedačkog subjekta i njegovih sunarodnjaka, koji su cochons, koji loču da bi se što prije napili i povratili.

Dan otvorenja bio je hladan, ali jako sunce se probijalo kroz izmaglicu. Bio sam uzbuđen što ću napokon probati pivo čijem sam rađanju svjedočio i doprinosio. Oko podne u Matici hrvatskoj rekli su mi kako moram tu večer otići do ogranka u Bjelovaru, kako bih predstavio monografiju nekog umirovljenog profesora likovnog iz Gudovca, dugogodišnjeg matičara i kulturtregera bilogorskog kraja. Ta zadaća zapala je meni, budući da je Zidić zbog drugih obaveza otkazao svoj govor na promociji.

Dok sam se vozio pored pokošenih ravnica i šuma u kojima je drveće već napola ogoljeno, razmišljao sam kako ću predstavljanje obaviti brzo i reći ovom mrgodnom i agresivnom vozaču da me na povratku ostavi na Borčecu, kako bih stigao na degustaciju. Jednoličnost i pitomost ovoga kraja navela me na pomisao kako je nevjerojatno da su ovi proplanci rodili jednog nemirnog Murtića.

Kad smo stigli u Bjelovar već je pao mrak. Po ulicama su se skupljale mlade cure u oskudnim helouvinskim kostimima, drhteći od hladnoće, požude i želje za zabavom. Na oštrom uličnom zraku osjećali su se jaki zimski mirisi drva koje gori, roštilja i pečenog mesa iz krčmi. Ali nisam mislio ni na što drugo, negoli kako da što prije odradim dosadnu promociju.

Predstavljanje u provinciji uvijek je zabavno jer možete do grotesknih razmjera napuhati značaj lokalnog umjetnika, što vam njegovi sumještani vraćaju obilnim gozbama.  Čini se da sam ovaj put presolio u veličanju gudovačkog Picassa, jer domaćini me nisu puštali iz restorana do pola dva u noći, iznoseći stalno nove sljedove hrane. Večerašnja zabava na Borčecu za mene je propala. Dok smo se vozili prema hotelu koji je platio ogranak vidio sam one kostimirane djevojke od prije, zagrijane pelinkovcem kako urlaju neki narodnjak uz melodiju koja se čula s mobitela, dok prelaze iz jedne kavane u drugu.

U Zagreb sam krenuo tek ujutro. Jednako sam rekao vozaču da me ostavi na Borčecu, jer sam naumio pod svaku cijenu probati to tradicionalno pripravljeno piće. Oko osam sati Luka je otvorio svoja vrata, tmuran i ozbiljno mamuran.

– Došao sam probati pivu – rekao sam svečano.

– Pivu? Pa jučer smo sve popili, ništa nije ostalo – mrmljao je zbunjen i nerazbuđen.

Među nama se ispriječilo ono „drugi put“, puno sjete i bespomoćnosti. Dok sam se autobusom spuštao do Črnomerca vijugavim stazama, gledao sam grad koji izranja iz magle na blagdan Svih svetih. Neka obitelj u vrapčanskom parku ušla je u vozilo s glavatim krizantemama koje su virile iz Konzumove vrećice. Tona šminke na licu njihove kćeri nije mogla prikriti njezin mamurluk, upale crvene oči i izmučeno lice. Ipak, u njima je imala neki sjaj, zračila je nekom višom mudrošću, i nešto mi je govorilo da je i ona jučer probala pivu od najčistije vode. Čini se da su umjetnici izveli happening poput onih koje Hermann Nitsch radi po austrijskim baroknim selima i schlossovima,  pozvavši cijeli kvart na svečanost degustacije svoga proizvoda, kao u drevnim ritualima koji povezuju zajednicu. Bio je to Teatar orgija i misterija (kako Nitsch zove svoje performanse), a sam Dioniz se spustio ponad Vrapča i oslobodio izmučene duše svih luđaka koji su kosti ostavili u toj bolnici.

Tko zna kada će opet raditi pivu, tko zna hoće li opet biti prilike? Trebao sam doći. Putovao sam prema istoku grada, dok su mi misli bile gorke, gorče od pive s Borčeca.

Feđa Gavrilović

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.