prvo slovo kulture

Tomislav Buntak: Na sceni se vrti nekoliko istih lica, više ih ni ne može podnijeti

Tomislav Buntak izlaže u najprestižnijoj galeriji u Dubrovniku, neumorno oslikava zidove zagrebačkih bolnica, a istovremeno je izvanredni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti na kojoj od prošle godine vrši i funkciju prodekana za upravu i financije. Često je u sastavu žirija raznih izložbi i umjetničkih manifestacija, nerijetko na okruglim stolovima i tribinama iznosi svoja mišljenja o slikarstvu danas, ali i o općenitoj situaciji u kulturi i društvu. Slikanje je njegova dokolica jer sve ono što radimo radi toga samoga – to je dokolica, kako tvrdi Josef Pieper u svojoj Pohvali dokolici. Povjesničar umjetnosti Željko Marciuš nazvao ga je posvećenim umjetnikom, a njegovo slikarstvo posvećenim slikarstvom. Premda se jedan dio likovne scene čudi uspjehu do kojeg je Buntak došao koristeći „zastarjelu“ biblijsku ikonografiju: slikajući anđele, svece i kršćanske motive, mene ni na tren ne čudi što je jedna takva kontemplativna umjetnost koja uspijeva dotaknuti srž stvari, primljiva i primijećena. Branko Franceschi u monografiji posvećenoj Buntaku kaže kako je hrvatska vizualna umjetnost u liku i djelu ovog slikara obogaćena jednom od najslojevitijih umjetničkih osobnosti, čiji se potencijali još uvijek nisu realizirali do svojih krajnjih dosega.

Povoda za razgovor s Tomislavom, kako vidite, ne nedostaje.

Ljudski vrt milosti, izložba koju su kurirali Vesna Delić Gozze i Željko Marciuš, a kojom se u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik po prvi put predstavio dubrovačkoj publici, donijela je na jug slikarove specifične site specific crteže. Ubraja se u još jednu u nizu izložbi u kojima je Buntak intervenirao izravno na zid muzeja.

Na otvaranju izložbe ravnatelj Ivanović rekao je kako mu je žao što će se prebojati Vaš rad. Je li to uobičajeno?

Ja sam se već navikao, uz osmijeh pojašnjava Buntak. Vrijeme nije jednako milosrdno prema umjetničkim djelima. Neka nestanu nakon stoljeća, a neka nekoliko tjedana nakon što su stvorena. Bitno je da djelo emanira u datom trenutku. U Dubrovniku sam radio nekoliko cjelina pristupa crtežu. Nakon dužeg vremena sam radio fluorescentni ambijent u većem formatu. Zlatni crtež (koji će se prebojati) radio sam izravno na zidu, a u gornjim prostorijama galerije napravili smo još neke varijacije s crtežima. Jedan dio je već bio izložen u Umjetničkom paviljonu 2008., a jedan u Kostanjevici na Krki 2012./2013. Radovima smo obukli zidove. Riječ je o većim komadima papira koji se stavljaju kao tapete na zid uz pomoć čavlića.

Vaši lebdeći, bestežinski likovi koji izviru jednim dijelom iz svijeta fantazije, a onim drugim iz svijeta realnosti, našli su se, zahvaljujući svom terapeutskom učinku, na zidovima dječje bolnice u Klaićevoj, Institutu za tumore u Ilici, a nedavno i na KBC-u Rebro.

Pridružio sam se kolegici Ines Krasić koja je započela prva s projektom oslikavanja Instituta za tumore u Ilici. Naše djelovanje tamo nije bilo planski. Kroz rad sam shvatio da to možda i nije najbolje rješenje jer je osoblje bolnice različito reagiralo. Proces odlučivanja zapravo nije ispao tako jednostavan kako zbog samog mjesta, sudionika koji će se na dnevnoj bazi susretati s tako ostavljenim likovnim tragom, različitim zamišljajima što je zanimljivo i poticajno djelo. Protiv sam da likovna intervencija bude samo ilustracija podređena nepoznavanju mogućnosti i kvaliteta koje likovni izraz može dati, posebno kod ljudi kojima to nije svakodnevna praksa već bi u ovako javnim prostorima trebala zahvatiti sinergiju između umjetnika i ostalih koji oblikuju javni prostor. Po mom sudu dvije najvažnije stvar su da djelo pobuđuje vedrinu kod osoblja i pacijenata te da se u izvedbi djela koristi kvalitetan likovni izraz.

Terapeutska likovna umjetnost u Hrvatskoj ima svjetlu budućnost?

Umjetnost koja nastaje u bolnicama kod nas je tek u začetku, tu se dosta uspješno probija mlada slikarica Melinda Šefčić, barem u prostoru humanizacije prostora muralima i radu s djecom u radionicama i likovnim intervencijama. Mislim da je krenula sustavno razvijati taj prostor. Smatram da bi u sljedećih deset godina trebalo doći do značajnih promjena u toj domeni. Potrebno je sve usustaviti i napraviti finiji organizacijski okvir .

Kako ste vi reagirali na bolničko okruženje?

Kad sam radio u bolničkom ambijentu odlučio sam se napraviti djela velikog formata jer se ljudi nisu navikli vidjeti velike površine prekrivene umjetničkim djelima. Mali formati mogu se vidjeti u bolnicama, međutim rijetko se razmišljalo da se napravi neka intervencija koja ima šire značenje od same bolnice koja aktivno pokušava komunicirati s današnjim mogućnostima likovnog jezika, zapravo mogućnostima likovnog jezika danas, posebno klasičnih likovnih elemenata. Čini mi se da bi počeli primjećivati likovna djela manjeg formata da prvo treba napraviti nešto neuobičajeno veliko za prosječnog sudionika, tad se ponekad događa da se posvijeste mogućnosti u realnom svijetu, a ne nekoj mitskoj umjetničkoj priči pa nakon toga nastaje osjetljivost za širi spektar likovnog jezika.

Što to točno znači?

Budući da smo radili kao predstavnici akademije temeljni cilj nam je bio uvesti jezik suvremene umjetnosti u određene ustanove. Ne možemo se složiti da precrtavamo dječje likove iz crtanih filmova bez da taj čin ima unutarnje značenje koje može imati puno dublju percepciju kada se čovjek susretne s djelom. Naš posao je promovirati temeljne vrijednosti slikarstva jer nije cilj samo nešto preštampati, pa makar i na drugačiji način, pa uživati u tome što to svi prepoznaju.

Već pri prvom susretu s vašim radovima odmah je jasno da su motivi koje koristite, kao i vrijednosti koje vaša djela prenose, duboko ukorijenjeni u kršćanstvo koje u zadnje vrijeme nosi stigmu nazadnosti.

Kršćanstvo je nazadno jer su pojedini kršćani nazadni, ne zato što drugi kažu da je nazadno. To je zato što su pitanja dobrote i plemenitosti bačena u drugi plan. Budući da prenose ideje univerzalnih vrijednosti poput dobrote i plemenitosti, za koje nitko neće reći da su nazadne, recepcija mojih djela je uglavnom pozitivna. No licemjerje prema drugome, kao primjer recimo pitanja i zahtjevi o zabrani priziva savjesti je zapravo jasan pokazatelj kontinuiteta totalitarizma u ovom slučaju i kod desnice kada im odgovara i kod ljevice koja diže zastave o pravu na odabir. Da, pravo na odabir za sebe samog no ne i za druge. Kršćanstvo se bavi pitanjem dostojanstva ljudi. Možda je frustriranost dijela europske populacije što shvaćaju duboko u sebi poziv na neupitnu dobrotu i plemenitost koja nadilazi sve frustracije, uspjehe, rodne odabire, ne ovisi o tjelesnosti. Prepoznaju da nije to lagan put no ne mare što oni mogu napraviti na tom putu već odustaju jer ih smeta što drugi ne rade ono što smatraju da bi ti drugi trebali raditi. Kršćanin je onaj koji čini djela ljubavi, u prvom redu barem danas to su aktivna djela pomoći kome možemo pomoći, to je produbljivanje znanja i sposobnosti da daju vedrinu svakodnevici, to je ljudski milosrdno i pozitivno primjenjivanje zakona i spremnost na promjenu zakona, to je ne pokazivanje bezobrazne raskoši u trenucima kad većina doživljava krizu. To je i promjena nepravednih zakona. Ja ne vidim u tome nikakvu nazadnost. Mnogo moje kršćanske braće je pred smrtnom opasnosti iako su autohtoni stanovnici teritorija na kojem žive tisućljećima, mnogo svećenika, redovnica, redovnika, laika se do fizičkog iscrpljenja daje diljem svijeta da se ljudi i djeca obrazuju i imaju temeljne obroke. Ne vidim da to nije aktualno. Kršćanstvo je borba i to osobna borba u najvećem dijelu života i svatko odabire kad se bori kad odustaje. Za mene su to najaktualnija pitanja bez obzira na moje propuste.

Što vam najčešće prigovaraju?

Postoje prigovori da moje slikarstvo nije aktualno, da je eskapističko, da ne dotiče stvarnost. Međutim, kada s odmakom promatram svoja djela iz prošlosti primjećujem da su svojedobno bila aktualna i da odgovaraju senzibilitetu koji se danas koristi recimo u reklamnim kampanjama.

Aktualne su u smislu likovnog jezika?

Ne samo likovnog jezika, već u prikazima onoga što ljudi žele. Ljudi žele harmoničnu atmosferu, gdje se mogu osjećati opušteno, gdje ih nitko ne pritišće, gdje je priroda uravnotežena i nije uništena, gdje mogu uspostaviti veze s ljudima koji ne moraju biti iz istog naroda. Žele atmosferu međusobnog uvažavanja u različitosti.

To je vrlo aktualno i danas i neodoljivo me podsjeća na ono što slavni židovski filozof Martin Buber naziva JA-TI odnosom: „Ja nastajem u dodiru s Ti. Postajući Ja, ja govorim Ti“.

Tako je. Ja ne vidim da sirijski izbjeglice žele doći u zemlje u kojima vlada nasilje i nema poštovanja među ljudima. Oni žele doći u mirnu, stabilnu situaciju gdje se mogu ostvariti u suodnosu sa svojim susjedima, gdje nema opasnosti od nasilja i rata. Zapravo razmišljaju o mjestu gdje se može stvoriti mali dio osobnog raja. Iako i raj se od osobe do osobe razlikuje. No svakako je to mjesto bez bijesa.

Figure koje radite, biblijski motivi, sveci, anđeli u vašim su djelima posuvremenjeni?

Moje je pravo stvarnost gledati na taj način. Posebno ako gledamo kroz prizmu suvremene povijesti koja daje svima pravo da promišljaju stvarnost na svoj način, onda mogu reći da je moj izričaj suvremen. Ja samo pokušavam izreći ideju da čovjek može biti bolji i da ima pravo biti u ugodnijem društvu, na ugodnijem mjesto i da to na koncu može i sam oblikovati.

Možemo li zaključiti onda da i vaša umjetnost na neki način angažirana jer aktivno sudjeluje u društvenoj zbilji?

Umjetnost i danas sudjeluje u društvu na sličan način na koji je sudjelovala od prvih pokreta koji su pratiti društvenu zbilju, od ruskih eksperimenata 20. stoljeća, dadaizma, nadrealizma. Ti pokreti su bili sukladni potrebama društva. Kao što su umjetnici radili i drukčije u tom vremenu što je također uzbuđivalo dio populacije. Umjetnici prepoznaju što se događa u određenom trenutku. Krajem srednjeg vijeka najpopularniji, kao simbol moći i bogatstva, su bili kodeksi. Minijature braće Limbourg pune su čitavog niza stvari koje se događaju u tom trenutku, znakova, kritike, pitanja, znanstvenih momenata. Oduvijek je umjetnost pratila društvena kretanja, samo su umjetnici to interpretirali na svoj način. Određene umjetničke grupacije, od umjetnika koji kreću od akademije, do teoretičara i kustosa, ponekad uzimaj pravo da jedan segment istaknu, zaboravljajući istovremeno da postoji cijeli niz segmenata koje treba uzeti u obzir kada govorimo o aktualnosti i angažiranosti neke umjetnosti.

Osim murala u bolnici izradili ste Krista Pantokratora u apsidi crkve svetog Blaža čije je uređenje nedovršenog interijera projektirao arhitekt Željko Kovačić. Jedan ste od rijetkih slikara kojima je naručitelj Crkva?

Postoji praktična potreba za sakralnom umjetnošću zbog ritma u obredima koji traže određene segmente vizualnog predstavljanja. Rjeđi sam jedino u smislu da to radim s voljom, da mi je to bitno raditi i da radim prvenstveno za sebe, mislim da ima više autora koji su puno više radili i naručuje se od njih za crkvu. Neki autori vole raditi sakralne teme i rade ih odlično iako nisu vjernici jer imaju senzibilitet prema dugoj tradiciji sakralnih prizora zapadne umjetnosti. Čitav niz remek djela je upravo proizašao iz te fizionomije i ikonografije i ostaje taj jedan trag svetoga koji se prenosi kroz sliku.

Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu nedavno je proslavila 110. godišnjicu osnutka. Uspijevaju li nove generacije studenata raditi za sebe, ustrajati u bivanju umjetnicima ili ih ipak obeshrabruje primarna potreba za preživljavanjem?

Kao i uvijek među mladima postoji i pokazuje se dosta potencijala, oni mogu napraviti promjene u svom poslu i samim tim u društvu. Pitanje je samo hoće li se oni odlučiti posvetiti tome. Na akademiji će naučiti dovoljno temeljnih vještina, imat će dovoljno vremena za promišljanje o sebi. Sve kasnije ovisi o njima. Mislim da je kao i uvijek potencijala puno više među mladim umjetnicima nego među već razvijenima koji odustaju od umjetnosti jer zbog brige o osobnoj sudbini zaborave da ih je to radovalo i da im je značilo sve. Zaborave da im to daje pečat za njihovu svakodnevicu. No oni koji ustraju taj potencijal razviju na radost svih nas. Kaže se 5 % do 10 %. Na akademiji nakon sazrijevanja upoznaju svijet na malo drugačiji način, upoznaju mogućnosti, ali i okrutnost svijeta i ta okrutnost je nešto što ih jako pokosi. Samo, mlađi kolege zaboravljaju da u svim zanimanjima postoji ta okrutnost i da to nije privilegija umjetnika. Često se to ne dogodi pa se nemaju snage nositi s tim da prvo trebaju osigurati egzistenciju i nakon toga moraju dalje raditi svoju umjetnost bez obzira je li ih netko priznaje ili ne. Nisam baš optimističan. Dovoljno vam je uzeti zadnjih sedam osam kataloga Salona mladih pa vidjeti što tko radi sada. Vrlo jasno se vidi da odustaju. Najveća je potreba danas za kreativnim ljudima, inženjerima, zanatlijama, umjetnicima koji znaju cijeniti proces no uspijevaju dati gotov rezultat. Moj profesor u srednjoj školi dodao mi je u rečenici u kojoj smo govorili o djelatnoj ljubavi da nije dovoljno samo dati, već da treba znati i primiti. Moje sadašnje mišljenje je da umjetnost nije samo proces već i stanice na tom putu koje zovemo završenim djelima i nastojanjima s konkretnom realizacijom.

Ima li društvo neku posebnu ulogu u poticanju tih mladih na izvrsnost? Činjenica je da mladi umjetnici nisu dovoljno valorizirani u našem društvu.

Moram priznati da se čini da nitko tko je posvećen svom radu nije valoriziran u našem društvu. To nije pitanje samo umjetnika. Ja kažem studentima da ni moja obitelj nije bila zadovoljna što sam odabrao biti umjetnik, ali prepoznali su moj angažman po količini energije koju sam ulagao. Umjetnici moraju pokazati društvu da streme, pokazati energiju, imati dozu samokritičnosti, prihvatiti da su klasične tehnike (kada govorimo o likovnom jeziku) jedan spori proces. To je rizično putovanje i nema garancija za javnu slavu, no ima garancije za razvijanje osobne kvalitete. Za mene vrlo slično zahtjevima kršćanstva i uskog puta s puno padanja i dizanja.

Možete li izdvojiti neke umjetnike na našoj sceni koji se izdvajaju po upornosti i izvrsnosti?

Ja vjerujem da će Grgur Akrap ustrajati, Jelena Bando također. Pokazuju osjetljivost na različite načine. Tu je i Melinda Šefčić s momentom art terapije koji je ona dovela u Hrvatsku, pa onda generacija koja je došla s buđenjem slikarstva: Zlatan Vehabović, Stjepan Šandrk i Martina Grlić. Josip Tirić također intenzivno radi premda se bori za preživljavanje. Imamo i Fedora Fischera i Ivanu Jurić, umjetnički par: on je slikar, a ona se bavi animacijom. Govorim o ljudima koji dotiču klasične likovne vještine i baštine tu klasičnu likovnu tradiciju koju nije lako održati. Ima ih sigurno još dvadesetak i više koji stvaraju i bore se. Velik je broj slikarica među njima.

Nema više slavne galerije Arterija u Savskoj ulici koju je pokrenuo Zlatan Vrkljan i u kojoj se izlagalo najbolje od hrvatskoga slikarstva u devedesetim. Gdje izlažu mladi slikari?

Nakon nekoliko godina ponovo su se počeli otvarati izložbeni prostori u kojima dolaze do izražaja mladi umjetnici, a ističu se većinom mlade kustosice pa je sve malo živnulo, uglavnom mlada energija. Nadam se da neće posustati. Možda je i u redu da neki napori traju 4, 5 godina ako potaknu neke druge inicijative makar i sami prestali s aktivnošću. Možda je i u začecima bijenala slikarstva skrivena i aktivnost Galerije Arterija iz druge polovice 90-tih. Rijetkost je da nešto nastane iz ničega, bez prethodnih iskustava. Originalnost je vezana uz osobnost nastojanja i duboku unutarnju intuitivnu potrebu za stvaralačkim činom.

Što je sa širom scenom: kritičari, kustosi?

Trenutno je na sceni nekoliko istih lica. Čini mi se da je to zato što toliko situacija može podnijeti. Tržište bi moglo podnijeti veći broj ljudi da se oblikuje na drugačiji način. Potrebno je pristupiti mu na način da se aktivno oblikuje prostor rada. Povjesničara umjetnosti gotovo da i nije bilo prije 1850. Znači da se u zadnjih 150 godina nešto dogodilo, da se oblikovao prostor za njihovo zapošljavanje. Danas se čini da je problem nastao zbog toga što nismo pratili što se može raditi s određenim znanjima i vještinama pa se sukladno tome i prostor za preživljavanje, čini se, suzio. U umjetnosti postoji mogućnost da ćete vještinu koristiti i za neke stvari koje ne zahtijevaju tako top vrhunski napor, ali zahtijevaju dozu talenta i znanja koju nema prosječan čovjek.

Neki dan je održan drugi prosvjed za kurikularnu reformu. Što nam ona donosi i znamo li za što prosvjedujemo?

U redu je da postoji pritisak jer on zahtjeva reakciju, ali čini mi se da bi trebali realnije sagledavati sve, unaprijed odrediti očekivanja i vremenske periode. Treba vidjeti koja su očekivanja u sljedećih 10 godina. Ni ovaj prijedlog reforme nije govorio jasno o očekivanjima integracije s ostalim dijelovima društva za 3, za 5 i za 10 godina. Ako danas ambiciozno krene projekt, napravi se zakonska legislativa, naprave se materijali za kurikularnu reformu i počnu se primjenjivati, nama će trebati 20 godina da vidimo prave rezultate. Svakih 5 godina će trebati napraviti reviziju kao kad se radi strateški plan. Zapravo je i riječ o strateškom planu za razvoj obrazovanja koji zovemo kurikularna reforma. Potrebno je imati ljude koji će to godinama pratiti, konsenzus s vladama da će reformu podržavati, konsenzus različitih uvjerenja u zajedničkim uporišnim točkama. To je dug i uporan proces, nismo se pokazali u takvim procesima, barem ne do sada. No svakako treba čestitati svakom tko daje svoj doprinos pokušaju stvaranja boljeg društva čiji je temelj obrazovni sustav.

Općenito gledano, smjernice su nedovoljno precizne?

Bazične vještine: komunikacijske, prilagodba određenoj situaciji, snalaženje u novim situacijama…To su osnovne stvari o kojima ne govorimo u obrazovanju. Jedan od temeljnih problema kurikularne reforme bit će što za sada ne omogućava kontinuitet spajanja škole s realnim sektorom. Budući da nemamo industriju, tj. imamo jako malo kreativne industrije, nemamo gdje poslati ljude da uče unutar većih sustava o novim stvarima. Moramo dati pažnju nekim novim vještinama i znanjima čije se razvijanje i usvajanje zbog tehnološkog napretka moraju uključiti u reformu obrazovanja.

Jokićeve smjernice su kao kad ja kažem za kršćanstvo „dobrota i plemenitost“. Svi će se složiti s tim, ali što ćemo učiniti kada se ovakva tipologija znanja i vještina koje mogu proizlaziti iz određenih programa unutar kurikularne reforme (za svako zanimanje postoji određeni program) ne može uklopiti u mogućnosti daljnjeg razvoja? Mi moramo raditi na zanimanjima koja su se spremna dalje razvijati. Već sama ideja da smo se završetkom službenog obrazovnog procesa završili školovati, što je bilo jako prisutno u socijalizmu, već dugo ne vrijedi. Ljudi moraju biti svjesni da trebaju razvijati svoje zanimanje ako se želi osmisliti novi prostor rada. Međutim, posve je legitimno da jedan dio ljudi želi samo naučiti određene stvari i tim se baviti i ne želi ulagati previše energije. Kako učiniti balans među različitim tipovima djece koja se školuju, kako ih osposobiti da se nose s tom tipologijom, sa svojim osobnim karakterom, a istovremeno im usaditi određene vještine i znanja koja će im omogućiti da se nose s tim problemima? To nije dovoljno dobro precizirano u kurikularnoj reformi. Problem je što javnost koja protestira s obje strane (ako možemo reći da strane postoje) misli da je izrada kurikularne reforme zatvoreni sustav. Čini mi se da nitko ne prihvaća, ili barem jasno kaže da je reforma proces koji će se mijenjati unutar tih 20 godina, prilagođavati potrebama i realnim mogućnostima i da će se svi morati konzultirati.

Osim toga, potrebno je da se paralelno dogodi još mnoštvo promjena. Računa li reforma i s tim?

Za sada je velik problem, trenutno i veći od navedenog problema – državna administracije i zakonske legislative koje to sve skupa sinkronizirano ne prate. Ni novoizabrana voditeljica neće uspjeti ako država u cjelini ne provede reformu kroz čitav sustav. Ako postoji dobra volja onda se mijenja zakonski okvir, ali to se mora događati paralelno s kurikularnom reformom. Jedno bez drugoga ne može. Ovi će napraviti, a onda će ovi u državnoj administraciji reći: „Ovo možemo, a ovo ne možemo promijeniti“. Tu je onda i pitanje državnih firmi. S kojom privredom, s kojom industrijom će se to moći povezati i kako će se stvarati nova industrija? Realno gledano sada smo u teškoj situaciji. Nejasno mi je da je bivši ministar obrazovanja morao izazivati takve kontroverze. Uz takve ljude, nema šanse da se reforma odvije. Sigurno novoizabrana voditeljica može to napraviti, ali ipak je šteta što Jokić nije u timu. Puno ovisi o profesorima i o njihovoj spremnosti na promjene. Bez da se znaju financijski pokazatelji, bez da se zna pravno kako će se sve regulirati, bez da se zna za što mi trebamo te ljude koje ćemo obrazovati, bez da mi znamo koliko nam treba liječnika, povjesničara umjetnosti itd. teško ćemo provesti reformu obrazovanja ma koliko god se ljudi skupljali na prosvjedima.

Anita Ruso

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...