prvo slovo kulture

Tko je Mozart, a tko Salieri hrvatske književnosti

Salieri Amadeus
I tako, čovjek malo po malo propadne, a da ni ne primijeti. Samo se odjednom nađeš kako petkom, umjesto u nekom ludom provodu začinjenom alkoholom, stojiš u holu kazališta Gavella i čekaš da počne premijera predstave koja već sat vremena kasni zbog nekakvih tehničkih poteškoća.

U tih sat vremena baljezgaš teška, isprazna sranja s nesretnicima koji su isto kao i ti petak uvečer odlučili provesti na kazališnoj premijeri. Malo te tješi što je među okupljenima i Severina. I ona cupka na mjestu i skoro dva školska sata poslušno čeka da predstava napokon počne. Onda joj još kazališni kritičar Tomislav Čadež priđe i poljubi joj ruku onako kako je nekad Nedjeljko Fabrio ljubio ruke tvojoj profesorici hrvatskog Mariji Stamać Brezak kad je došao gostovati u knjižnicu naše gornjogradske gimnazije. I taj Čadežov rukoljub Severini postane, za tebe, centralni događaj večeri. Nešto se dogodilo, nešto ćeš ipak imat sutra za prepričat u kvartovskoj birtiji, ipak se dogodilo nešto ludo, otkačeno.

Onda napokon ipak počne i ta predstava. Dva i pol sata umireš na njoj, zijevaš, vrpoljiš se. Predstava je o Wolfgangu Amadeusu Mozartu, a tako se i zove: „Amadeus“. Gledaš je i čini ti se kao da su u Mrduši Donjoj zbog tko zna kojeg nedokučivog razloga odlučili Formanovog Amadeusa postavit na kazališne daske zadružnog doma. I sad ti gledaš tu njihovu izvedbu za koju u pojedinim trenucima misliš da je namjerna persiflaža Formana.

I krepavaš tako od dosade, prekoravaš sebe što si toliko očajan da si se počeo povlačit po premijerama, da bi svog redakcijskog kolegu Pavla Svirca ugledao pored sebe na sjedalu kako odvratno šmrca, roni suze na tu predstavu kao malo dijete kad gleda crtić u kojem lovac ubija Bambijevu mamu. Znaš da ima problema s alkoholom, da uslijed mamurluka i kriza zapada u najodurnija sentimentalna stanja pomiješana s najprimitivnijim misticizmom u stilu „sve su to masoni“, ali opet ti nije jasno zašto roni suze na nekakvoj predstavi u Gavelli.

Da bi razlog njegovim suzama saznao kad predstava, nakon tolikog sporog mrcvarenja napokon završi i kad svi izađu u hol, totalno smoreni, pogužvani, već je skoro ponoć i nitko čak nema volje popiti ni čašu vina s kojim na tacni zijevni konobari bauljaju po dvorani čiji krov prokišnjava, pa pokoja kap padne i u čaše s vinom i onda to više i nije obično vino nego bevanda. Dakle, svi su klonuli, samo je tvoj redakcijski kolega nabrijan ko puška, sav u nekom povišenom stanju grabi ta razvodnjena vina, natankava se kao tanker.

I onda takav u minuti nakresan prilazi Hrvoju Šalkoviću koji je sa svojom djevojkom, glumicom Anom Gruicom, odgledao predstavu i počne mu patetično srat o tome da je on, Svirac, Mozart, a Šalković Salieri.

– Jebe se tebi! Ti si sad slavan, ovo je tvoje vrijeme, tvoje knjige svi čitaju, glavni si na dvoru, vjerenica ti je lijepa glumica, sve ti ide od ruke! Jedini je problem što Bog ne progovara kroz tvoje romane! Progovara kroz moje pisanje! I to samo rijetki, izabrani mogu osjetiti! Kao i Mozart, ja sam totalno bez love, struju su mi isključili, ločem jeftina vina! I pišem, pišem! Kao i Mozart grabim šakama direktno iz stvarnosti! Stavljam u prozu tebe, Čadeža, ovu tu Severinu, sebe, i pravim od svih nas u trenu za vječnost pohranjene mitove! Odvažan sam, provociram! Isto su me, kao i Mozarta, masoni pozvali u svoje redove! Ali i njima ću stat na žulj, opisat ću i njihove rituale! A, oni će me zauzvrat otrovat kao što su otrovali Mozarta i Stanleya Kubricka dok je snimao film „Oči širom otvorene“ u koji je prenio tajne masonske obrede! Da, ja sam hrvatski književni Mozart! A, glumački Mozart nije Enes Vejzović, ni tvoja djevojka, nego Jadranka Đokić! Da, ona! I sad ću je ić potražit u Krivi put da se zarakijamo dok nas još masoni nisu otrovali! – zapao je u vatru Svirac, a onda je krenuo dozivat Čadeža da on dođe procijenit tko je književni Mozart.

Čadež se bezvoljno dovukao.

– Ko je Mozart, Šalković ili ja? – Svirac je od sebe radio totalnog kretena.

– Ti. – Čadež je protrljao čelo umorno od slaganja subotnjeg Magazina u Jutarnjem.

– A, u glumi Jadranka, jel tako?

– Da, da.

Onda se Svirac po običaju uskočoperio i na mene. Počeo me vrijeđat da sam zapravo ja najveći hrvatski Salieri, ljubomoran na sve koji pokažu imalo darovitosti u književnosti.

– Ljubomoran si čak i na svoju prezimenjakinju Karmelu Špoljarić! Ha, ha, ha! Kako u ičemu može uspjeti neko tko se preziva Špoljar ili Špoljarić, ha, ha, ha! Već vas sama prezimena osuđuju na tešku smoranu! A pogledaj moje prezime, kako to dobro, pjevno zvuči S-v-i-r-a-c! Svirac, Mozart, Đokić, to su ta zvučna prezimena!

Pa mi se unio u facuu i zapjevao refren one disko pjesme što je bila hit osamdesetih:

– Amadeus, Amadeus! Amadeus, Figarooooo!

– Kako si jadan, rekao sam mu.

– Da, ti si najveći Salieri. Možda jedini osjećaš koliko je moje pisanje božansko, ali ne želiš to nikome otkriti i nećeš se smiriti dok me pod zemlju ne otjeraš, o ti kralju prosječnih, zaštitniče mediokriteta! Sutra ćeš sigurno opet, pokušavajući oponašat moj stil, piskarat kako sam napravio budalu od sebe!

– Da, hoću. Jer takav imbecilan stil najbolje prolazi. Nemam se više snage opirat. Čak je i Mirjana Dugandžija počela članke u Jutarnjem pisat na taj način. Izvještaj s Buljanove „Grobnice“ napisala je u tom tvom imbecilnom stilu koji se isprdi u minuti. I u kojem se možeš ulizat kome hoćeš. Ti Đokićki i Ljuštini, Dugandžija Jergoviću. Vas dvoje ste kao osveta i ponos, rođeni u ponoć – ironizirao sam Đibonijeve stihove po sjećanju.

– Ti ljubomorni gmazu! Nećeš… Nećeš me uništit! Prije ću ja tebe… – zagraktao je Svirac i zalio me do pola punom ili, u njegovom slučaju do pola praznom čašom vina.

Otišao sam se obrisati u toalet. Nikako nisam iz automata mogao izvući papir, vukao sam i vukao, ali bi mi samo komadičci papira ostajali otrgnuti među prstima. Skoro sam već počeo udarat po automatu za papir, ali onda sam u zadnji tren skužio da je to automat na gumb, da treba stisnut poseban gumb da bi izašao papir. Zbunio me taj posljednji krik najmodernije robotike u derutnoj Gavelli.

Kakav jeben završetak tog mog izlaska petkom. Još mi je samo trebalo otić s njima u Limb, pa da si prerežem britvom grkljan kao Salieri na početku Formanovog „Amadeusa“.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...