prvo slovo kulture

Tjaša Kalkan: Zanima me dijalog između tijela i prostora u vremenu psihološke skučenosti

Hrvatski umjetnici rijetko imaju priliku dobiti nagradu za svoja postignuća u svojoj zemlji. Oni najmlađi presretni su kad se koji kustos odluči napraviti im izložbu u bilo kojoj galeriji u bilo kojem mjestu u Hrvatskoj. Mala vrata za veliku pozornicu otvore im se najčešće kad se nađu u programu Galerije SC ili foto galerije Lang u Samoboru, istinskim inkubatorima suvremene fotografije.

Nagrade za fotografski rad u Hrvatskoj su, također, rijetke. Dvije su osobito primamljive: Erste Fragmenti, natječaj koji je na sceni prisutan trinaest godina i t-HT nagrada koja se ove godine održala deseti put zaredom.

Partnerstvo MSU-a i HT-a na jubilarni deseti rođendan iznjedrilo je novi projekt – prvi digitalni muzej u Hrvatskoj: artt.hr. Na ovoj internetskoj platformi dostupni su svi dosad nagrađeni radovi autora suvremene umjetnosti prijavljenih na sve dosad održane natječaje t-HT nagrade. Na ovogodišnjoj izložbi Remek digitalno publici se predstavilo 29 umjetnika koji su izlagali djela različitih suvremenih izričaja. Prvu nagradu žirija koja uključuje i iznos od 75 000 kuna, osvojio je Igor Grubić, za svoj poetsko-eksperimentalni video rad Spomenik. Drugo mjesto (i 45 000 kuna) osvojio je Davor Sanvincenti za multimedijalnu instalaciju Nedefinirana divljina, dok je treća nagrada u iznosu od 40 000 kuna pripala Ines Matijević Cakić za crtež kosom na tkanini Portret s kosom.

Oba spomenuta sponzorska natječaja imaju i posebnu kategoriju- nagradu publike. Ove godine publika je najveću naklonost iskazala fotografskoj seriji Dijalozi Tjaše Kalkan.

– Sponzorske izložbe definitivno imaju važno mjesto u karijerama mladih umjetnika, u smislu vidljivosti, javnog izlaganja vlastitog rada, povratne reakcije na taj rad, a svakako i novčane potpore. Nije nikakva novost da produkcija fotografskih (jednako kao na primjer slikarskih ili kiparskih radova) mnogo košta, niti da ti isti skupi radovi nakon pokoje izložbe često krase prašnjave uglove soba tih istih mladih fotografa, slikara ili kipara. U tom smislu nije nimalo romantično proizvoditi umjetničke radove koji se dugoročno pretvaraju u financijski minus, pa je logično da dio umjetnika na ovaj način želi izlagati, ali i zaraditi za svoj rad, kaže Tjaša Kalkan.

Ključni je problem domaće fotografije to što pravo tržište, koje bi generiralo prodaju fotografija, zapravo kod nas ne postoji. Jedva da ima pokoja galerija koja bi prodavala fotografije suvremenih autora, što se na zapadu podrazumijeva.

– Kolege koji žive isključivo od fotografskog rada usmjereni su na komercijalne poslove, kao što su npr.modni editorijali, reklame, vjenčanja, arhitektura, sportovi. Manjina koja fotografiju koristi u okviru neke suvremene vizualne umjetnosti obično uz to radi druge poslove koji su financijski isplativi, kaže Tjaša Kalkan.

U brizi za suvremenu hrvatsku fotografiju Tjaša ističe rad udruge Ured za fotografiju koju trenutno vode Sandra Križić Roban, Ivana Vučić i Karla Pudar.

– Osim izložbenog programa u njihovoj Galeriji Spot, jedna od glavnih aktivnosti je portal Suvremena hrvatska fotografija koji funkcionira kao digitalni repozitorij istaknutih autora na području fotografije od šezdesetih godina do danas. Redovito se predstavljaju recentni umjetnički fotografski radovi, objavljuju razgovori s autorima i njihovi tekstovi. Istaknula bih Ivu Prosoli kao kustosicu i autoricu brojnih tekstova i predgovora o fotografiji, te Sandru Vitaljić, profesoricu na Odsjeku Snimanja na ADU, koja je prije nekoliko godina objavila knjigu Rat slikama, suvremena ratna fotografija, ističe Tjaša, a spominje još i festivale Organ Vida i Rovinj Photodays kao primjere dobrih prilika za izlaganje, druženje i sudjelovanje na radionicama, razgovorima ili predavanjima.

U našem razgovoru koji je potaknut nagradom publike u MSU-u, Tjaša otvoreno govori o svom odnosu prema promatračima njezinog rada. Svoje stavove i ideje s kojima ulazi u proces rada doživljava kao niz pitanja i mogućnosti, a ne kao činjenice koje bi samo potvrdila i servirala publici.

Projekti koji tjeraju publiku da bezglavo i apsolutno konzumira nekakve tvrde stavove, često me ostavljaju ravnodušnom.

– Mislim da sam seriji Dijalozi zaista pristupila kao eksperimentu, u kojemu je bilo prostora i za greške, i za pobijanje vlastitih pretpostavki, i za kontradiktornosti i za promjene. I ne mislim da je to nešto negativno, naprotiv. U tom smislu se trudim ne razmišljati o publici ili nečijim očekivanjima, jer bi to bio nepotreban, a strašno plodan izvor stresa i brige. Gotov rad koji javno izložim pred publikom zapravo zamišljam kao neki slobodan susret između dvoje ljudi, u kojem se spontano može dogoditi bilo što – od prepoznavanja, zabave, srama, nerazumijevanja, iritacije, pa sve do potpune ravnodušnosti, govori Tjaša o ciklusu kojemu je prethodilo dugo traženje lokacija i promatranje javnih prostora, prometa, atmosfere, raznih doba dana, svjetla, boja, ljudi i njihovog kretanja. Djevojka na fotografijamaje Anita Čeko, čije su kretnje pomno osmišljane, kao i odjeća i poze. No sama akcija bila je na koncu ipak nepredvidiva.

Situacije zabilježene na Tjašinim fotografijama prizvale su i često komična čuđenja promatrača kojima je umjetnica nerijetko pojašnjavala o čemu se tu radi.

– Većinom su ljudi iz one beznadno ljute i smrknute ljudske kategorije znali naglas komentirati „Kaj sad?“ ili „Kog vraga?“, dok su neki drugi neposredno i opušteno sudjelovali, zainteresirano sve promatrali.

Ono što sada znamo sa sigurnošću jest da je muzejska publika reagirala s manje ishitrenog čuđenja i više ležernih osmijeha na dosjetljive scenografije od promatrača koji su se našli na licu mjesta i postali i sami protagonisti u kadrovima Dijaloga. U njima je autorica istraživala strukture funkcioniranja svakodnevice koja nas definira, mogućnosti koje nam ta svakodnevica nudi, kao i slobode koje nam oduzima i to kroz problematiziranje normiranosti tijela unutar javnog prostora.

– Vođena subjektivnim doživljajem tjelesne, pa i psihološke skučenosti, performativno interveniram u svakodnevicu javnih urbanih prostora fotografirajući inscenirano žensko tijelo u odnosu na slučajne prolaznike. Fotografije postaju nova mjesta dijaloga između tijela i prostora, neuobičajenog i uobičajenog ponašanja, naglašavajući društveni aspekt koji proizvodi normu i okvir za poimanje i prakticiranje tjelesnosti, govori umjetnica.

Iako su joj dosadašnji radovi primarno vezani uz medij fotografije, Tjaša Kalkan ne krije da bi voljela eksperimentirati i proširiti taj izričaj i na neka druga polja, ne zbog nekih trendova već iz iskrene potrebe da spaja različita iskustva koja je s vremenom stekla. Zanima je emotivna, psihološka, ali i društveno oblikovana stvarnost, svakodnevica u kojoj živi i u kojoj aktivno sudjeluje. Ističe kako fotografija može biti snažan posrednik između vanjskog i unutarnjeg svijeta, svjesnog i podsvjesnog, te kako joj na neki nov način pruža priliku da bude radoznala, otvorena, pa čak naivna i zaigrana.

Suvremeni umjetnici koji je inspiriraju i čiji su joj fotografski radovi zanimljivi su Esther Teichmann, Noémi Goudal, Tanja Deman, Erwin Wurm. Kaže da bi rado izlagala i surađivala sa slikarima i ilustratorima među kojima je ističe Ivanu Pipal, Sebastijana Dračića, Jelenu Bando i Kirsten Sims.

Iskrena hrabrost, neopterećenost, ali i precizna vizija autorice zajamčili su autentičnost njezinoj seriji fotografija s kojom se publika već i prije izložbe u MSU-u imala priliku sresti u Foto galeriji Lang i Galeriji SC-a. Potvrđuje se ponovno: hrvatska suvremena likovna scena treba sponzorstva! Dapače, ona vapi za strategijom u kojoj sponzorske izložbe neće stajati u kategoriji „čuda“ već u sustavnom i promišljenom planu koji treba primjenjivati kao što se primjenjuju sponzorstva u svijetu sporta i mode. Na taj način podržavao bi se razvoj mladih talenata koji bi se uz pomoć sponzorstva lakše afirmirali doprinoseći društvu i protiveći se njegovoj sveprisutnoj kulturi ignorancije za koju je veliki Boris Cvjetanović ustvrdio da je „cenzura današnjice“.

Tjaša Kalkan rođena je 1987. u Travniku, u BiH, a završila je MA studij fotografije na Akademiji dramske umjetnosti, kao i njemački i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je izlagala na pet samostalnih i dvadesetak skupnih izložbi, radila je kao fotografkinja na međunarodnim filmskim setovima, te surađivala na brojnim kazališnim, filmskim, plesnim i glazbenim projektima i festivalima. Posebnu nagradu za najboljeg mladog umjetnika osvojila je 2012. na festivalu Rovinj Photodays.

Anita Ruso

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...