prvo slovo kulture

Temelji u blatu Zlatana Vehabovića: I Golemi su nastali od gline

zlatan vehabovic, temelji u blatuSinoć je u zagrebačkom MSU-u otvorena izložba Temelji u blatu Zlatana Vehabovića, na kojoj umjetnik pokazuje slike različitih, realnih i nadrealnih, nastambi, smještenih u šumske krajolike.

To su kućice, šatori ili otvoreni prostori koji sugeriraju uređeni interijer, a kao nekakva pranastamba može se shvatiti i slika polegnutih grana, bazičnog čovjekova skloništa od vanjskoga svijeta. Temelji iz naslova odnose se na nesigurnost naše egzistencije, našu izloženost vanjskom svijetu i našu fragilnost, međutim tu nije riječ samo o fizičkoj potrebi za zaklonom. Nestabilnost na koju slikar aludira odnosi se i na naše mentalne konstrukcije, na ono što mislimo da jesmo i što mislimo da znamo, na naš ego i identitet.

Kustosica izložbe, Leila Topić, u katalogu piše kako je početna inspiracija za naziv izložbe bilo Vehabovićevo traganje za slikarskim izrazom, za usavršavanjem tehnike i perfekcionističko mišljenje slikarskoga zanata, ali pojam nesigurnosti u vlastite moći seže i dalje od pitanja métiera, u sam način percepcije svoga života i samoodređivanja, konstrukcije vlastite ličnosti (to jest uloge). Je li samosvijest određena neupitnim uvjerenjem o vlastitoj superiornosti i u ispravnost svoga puta, ili je ipak sumnja i skepsa ono što nas gura naprijed? Ovi prizori kao da aludiraju na tu dvojbu, inzistirajući na sfumatičnoj građi, na gubljenju čvrstih obrisa i rastvorenom potezu, što je najveća razlika ovoga i dosadašnjih Vehabovićevih ciklusa.

Međutim, gledamo li ih kroz taj interpretacijski ključ, ili bolje reći ključanicu, gubimo većinu njihova stvarnog, slikarskoga značenja. Raskriliti vrata slike znači zanemariti priče o umjetnikovoj biografiji i njegove vlastite značenjske itinerere, koliko god njemu to možda i ne bilo drago: naime, budući da je dosad bio sklon narativu i vlastitim interpretacijama svoga slikarstva putem tekstova. Jer slika je već sama po sebi svojevrsni psihogram, čemu stoga opis već opisanoga? A govoreći o tome, pitanje je može li se i (recimo ovaj) kritički osvrt dovinuti do neke autonomne interpretacije, ili je sve već određeno „statementom“, ili čak prešutnim dogovorom slikara i publike o utvrđenom značenju?

Ipak, ove slike su toliko energične u svojoj formi da odbacuju glasnu interpretativnost, pa u ovom ciklusu i sam autor odustaje od nje, nudeći, barem izravno, puno manje osobnoga ili općeg (društvenog, kulturnog) konteksta, negoli je radio do sada.

Zlatan Vehabovic, Foundations in Mud, oil on canvas, 177x255 cm, 2015, image courtesy Nomad organizationGoetheov Faust pitao se što točno znači fraza da je u početku bila riječ, zaključujući da je sve počelo ipak od djela, čina ili manipulacije materijom, no i to proizlazi iz nekog iskustva, namjere, odnosno osjećaja forme. S tim na umu, posve je nebitno što je bilo prije. Nesigurnost je, kako vidimo, svugdje oko nas: u slikanju, kao i u pisanju o slikanju, tako da je tematski, stavljajući bubu u uho o nestalnim temeljima naše spoznaje, slikar otvorio i raspravu koja nadilazi njegovo konkretno djelo, koja zadire u apstraktnije pojmove i koja nas grabi poput živog blata, nažalost, udaljujući nas od slika.

Vratimo im se, stoga, kao varljivom utočištu koje prikazuju.

Kako je umjetnik još za studija stvarao teksture slike eksperimentirajući s miješanjem pijeska u boju, možemo reći da se na Temeljima u blatu ponovno vratio materičnosti: ovoga puta s gradnjom površine osušenim mrljama, ili već spomenutim impastnijim i sigurnim potezima, koji se lome uokvirujući nastambe. One su, pak, rađene najčešće u lazurama koje su na neki način i zaštitni znak njegovih ciklusa, posebno nakon izložbe Anatomije opreza u Bačvi 2009, a na tragu kojih je i slika koja prikazuje nisko drveno raslinje, zbog toga i manje “svježa” od ostalih izloženih.

Spajajući stara i nova iskustva, ovdje je očito proučavanje strukture i mogućnosti prikaza i negacije prostora, a nekoliko zanimljivih akcenata u snažnijoj boji daje interesantne efekte. Na slici kuće u jeku njezina prevrtanja nekim uraganom postigao je dramatiku scene intenzivnom tamnocrvenom bojom dasaka, naglašavajući prizor kao kotrljanje njezine mase. Mogući patos ljudske tragedije potpuno je potisnut, događanje je elementarno, bolje rečeno, između elemenata. Na drugoj slici, nastamba se gubi u bogatom raslinju, koje se čini da je proždire, ali i rađa. Snažni potezi koji ga dočaravaju ističu se na neutralnoj pozadini bež-smeđe intonacije (mjestimično izgrebene tako da otkriva teksturu podslika), a načinjeni su ružičastim i tirkiznim tonovima. Umješnom kompozicijom uspio je uskladiti jednu do druge i to u centru slike, te dvije najriskantnije boje (riskantne, jer se uglavnom vežu s dopadljivošću). To je duh eksperimentatora, koji je stajao iza ovog ciklusa, i očit zamor od tonskog peglanja, ali nipošto njegovo naprasito odbacivanje.

Pejzaž je uvijek bio žanr istraživanja poteza, rukopisa i tkiva slike, pa u njemu takvi pokušaji najbolje rađaju plodom. Tražimo li ovom umjetnku po temi ili tretmanu bliske živuće srodnike, možemo ih naći u ranijem Peteru Doigu, koji radi bogate šumske prizore, često s arhitekturom, od devedesetih, ali i u Adrianu Gheniju, koji kombinira različite pristupe, razine reprezentacije i načine nanosa boje, a zajednički im je i prikaz breza, s vrlo realnim opisom njihove specifične bijele kore i iščezavanjem stabala u amorfnim i maglenim oblicima (na Ghenijevoj Perzijskoj minijaturi iz 2013. vidimo sličan pristup).

Vehabović je u svojim pejzažima čišći, u duhu izložbe možemo reći „nesigurniji“, dozira zasićenost na manjim partijama, na kojima koncentrira ekspresiju ne dopuštajući njezino rasipanje ili prelaženje nekih granica, iako sve to, također kontrolirano, daje naslutiti.

Pogledamo li umjetnikovu evoluciju kao gradaciju onoga što si dopušta (vrlo postepeno, tako da mu je i na prošloj izložbi Prokleta posada rukopis bio tek malo slobodniji, da bi sada dojmom zavladao otvoren potez), koja je i indikativna za mlađu generaciju slikara, možemo reći da nakon građenja temelja u čvrstom realizmu, slijedi interes za poigravanje mogućnostima zanata.

I svejedno je, zapravo, jesu li ti temelji u blatu, jer od pečene se zemlje rade cigle, gradivni preduvjet solidnog skloništa, a u mitovima su od nje načinjeni ljudi i Golemi, nosioci razuma i snage, ili u metafori slike: njezina značenja i djelovanja.

Feđa Gavrilović

*ilustracija: Zlatan Vehabović, Temelji u blatu, detalj. Fotografija Damir Žižić, ljubaznošću udruge Nomad

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...