Gangster te voli majiceDa, u krizama cvjeta crna ekonomija. Tako i u izdavaštvu.

Dok sam prije tri godine za časopis Tema radio opširan, istraživački tekst o Inteliberu, većina manjih izdavača žalila mi se da su im štandovi na Velesajmu preskupi, da većinu love moraju dati za najam, a zauzvrat dobiju nekakve šugave štandove u zabačenom dijelu šestog paviljona. Žalili su se i da oko Interlibera nema nikakve pozitivne, književne atmosfere, da je to najobičnije sajmište, maltene smećarnik knjiga… Knjige se na kile prodaju po deset, petnaest kuna. Izdavačima Interliber služi da isprazne skladišta od svih onih neprodanih knjiga. Zapravo, više im se isplati na Interliberu te knjige prodat za dvadeset, trideset kuna nego ih davat u knjižare. Jer ako ih po knjižarama i uspiju prodat po redovnoj cijeni, oni od tog novca ionako neće vidjet ni lipe jer knjižare tu lovu zadržavaju za sebe. Zato jedino i mogu tržiti oni izdavači koji ujedno drže i svoje knjižare.

Danas sam se na Interliberu, na primjeru svog redakcijskog kolege Pavla Svirca, osvjedočio cvjetanju crne ekonomije. Vidio sam čemu se sve ljudi domisle kako bi, patetično novinski rečeno, nadigrali sistem koji ih gazi. Svircu su danas iz tiskare došli svježe odštampani primjerci njegove nove knjige, Književne Groupie 2. Ali on nije želio, niti je financijski bio u mogućnosti, zakupiti štand na Interliberu. Nije knjige htio staviti i na nečiji tuđi štand, jer bi mu onda vlasnik tog štanda uzeo šezdeset posto od prodaje, dakle dobio bi neku tešku siću. I on se, gledajući švercere cigareta po zagrebačkim tržnicama, dosjetio: zašto on isto tako ne bi na Interliberu prodavao knjige. Pa i ti šverceri cigareta na tržnici ne zakupljuju nikakve štandove. Samo kruže okolo i ispod glasa izgovaraju: „Cigarete, cigarete…“

Moj kolega Svirac jednostavno je preuzeo njihov model: tri kutije sa svojim knjigama sakrio je u žbunju pored šestog paviljona. A pet knjiga stavio je pod dugački baloner koji je za ovu priliku posudio od našeg trećeg redakcijskog kolege, matičara Feđe Gavrilovića. I tako hoda po petom i šestom paviljonu, prilazi ljudima i ispod glasa, baš kao švercer cigaretama, izgovara: „Književna grupi, Književna grupi“. I onda malo razgrne baloner da potencijalni kupac vidi zamamnu naslovnicu. Tko odluči kupit, Svirac mu daje mig da ga slijedi do zahoda u petom paviljonu. Tamo u kabini izvrše primopredaju. Kad proda sve primjerke, vraća se u žbunje pored šestog paviljona i uzima nove knjige.

– Znači, to je najisplativiji mogući način za prodaju na Interliberu? – upitao sam ga dok smo sjedili u improviziranom kafiću u šestom paviljonu.

– Naravno – odvratio je. – Uz to što ne moram plaćat štand, imam i puno veću mogućnost kretanja. Nisam osuđen na jedno mjesto, niti na jedan paviljon, nego cirkuliram posvuda, svuda me ima. Zakupit štand, to ti je kao da si na moru kupio kuću. I onda moraš plaćat jebeno velik porez na nju… I uvijek, do kraja života, moraš dolazit ljetovat na jedno te isto mjesto. A ovo moje je kao da imaš najnoviji model šatora na rasklapanje. Naprtiš ga na leđa i pičiš s njim gdje god hoćeš, sad u brda, sad na more. Treba se kretati, kako kaže zbirka priča Krešimira Mićanovića. Samo ako se krećeš možeš danas pobijediti sustav u ovom kaosu. Oni koji stoje na mjestu, propadaju.

– I, znači, prodaja ti ide dobro?

– Da, evo u tri sata ispraznio sam čitavu jednu kutiju. Ljudima je napeto kupovat na taj način. Osjećaju da sudjeluju u avanturi.

– Nisi imao nikakav incident?

– Pa… Imao sam jedan… Jutros sam prišao nekom tipu, rastvorio baloner. On je potvrdno kimnuo glavom. Namignuo sam mu da me prati do klonje. A, kad smo ušli u kabinu…

– Da, šta je bilo u kabini? Šta si zamuknuo?

– On je umjesto novčanika isukao iz hlača… Pretpostavljaš šta, ne moram ti crtat – nervozno će Svirac.

Željko Špoljar

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.