prvo slovo kulture

VIDEO: Švedska teorija otuđenosti

U filmu Videokracija (2009.) talijansko-švedski redatelj Eric Gandini pokazao je gledateljima kako izgleda sama utroba talijanskog društva i načina življenja. Pokazao je to onim znatiželjnicima koji ne žele jednostavno zažmiriti i u gotovo blaženom stanju ispijati cappuccino na putu od Fontane di Trevi do Piazze di Spagne. Nakon te re-idealizacije slatkog života i dokumentarističkog poniranja u specifični svijet talijanskih medija i berlusconizam kao stanje duha, ovaj je autor u svom prošlogodišnjem ostvarenju koje se prikazuje na Zagreb DOX-u filmsku kameru uperio prema Švedskoj.

Trebalo je u filmskoj priči jedan ekstrem zamijeniti drugim. Okrenuti se od talijanskog obaranja rekorda u pomicanju granica mladosti i prihvatljive dobi za studiranje i život s roditeljima prema švedskoj viziji savršenstva ostvarenog u samodostatnosti i  gotovo znanstveno preciznoj samoaktualizaciji. Šveđani, saznajemo u Švedskoj teoriji ljubavi koja je premijerno prikazana u studenom prošle godine na 26. Međunarodnom filmskom festivalu u Stockholmu, sele od roditelja netom nakon adolescencije. Sve to ne bi bilo problematično da prodisati i stati na svoje noge ne znači istodobno i prerezati svaku sponu u obiteljskim odnosima, ako je ona ikada i postojala.

Roditelji, čija su se djeca otisnula u samostalnost i koja su u vječitoj potrazi za brojnim načinima koje suvremenost nudi za ugađanje sebi samima, mogu samo čekati. Nakon njihove smrti za njih će se pobrinuti nadležni. Naime, u Švedskoj postoje osobe čiji se radni dan sastoji od odlaska u stanove ljudi koji su tamo preminuli. U njihovim pustim domovima dominiraju računala,a vidljivi su i tragovi transakcije s jednog bankovnog računa na drugi. Sve je duža lista stvari koje pojedinac u Švedskoj može obaviti bez prisutnosti i pomoći druge osobe. Nakon svojevrsnog očevida, spomenuti se birokrati bave poslovima koji su zaostali nakon preminulog i pokušavaju stupiti u kontakt s djecom, rođacima ili prijateljima te osobe. Njih nerijetko nema ili se do njih ne može doći zato što su komunikacijske i emocionalne veze odavno prerezane u Švedskoj.

Riječ je o društvu u kojem je obitelj kao kategorija tek jedan od posljednih utega tradicije. Kako saznajemo, prije nekoliko se godina u priču upleo i tamnošnji Crveni križ. Ta je organizacija apelirala na odrasle, među kojima je 40%-ak posto samaca, da brinu jedni za druge.

U filmu postoji i aktualan moment imigrantskog pitanja i zametak jednog zanimljivog gledišta na izvanfilmsku temu izbjegličke krize. Naime, Sirijka koja već duže vrijeme živi u Švedskoj drži predavanje o švedskom načinu života i pravilima ophođenja s drugima. Ona uči imigrante da odgovaraju sa da ili ne, a jednoga i kudi kada na pitanje o tome je li oženjen odgovara sa “apsolutno”. “Nije svim Šveđanima brak prioritetan”, podučava Sirijka. Jedan se muškarac ne da: “Što će nam uopće švedski jezik ako nitko ni sa kim i onako ne razgovara?”

Autor je na sve mislio, nije mu bilo dovoljno fino iznijansirati poziciju nekolicine imigranata koji su tek došli u Švedsku. Da bi pojačao kontrast pri kraju filma radnju odvodi u Afriku i ilustrira nerazvijenost i sramotne uvjete u jednoj improviziranoj bolnici. Na taj je način označio mjesto na kojem bi punokrvni Šveđani itekako imali što za naučiti o toplini međuljudskog kontakta i potencijalu za kreativnost i djelovanje koji se u čovjeku oslobađaju kada nema na raspolaganju sve što je dostupno od aparature i tehnologije. Ova filmska priča biva intelektualno zaokruženom kada riječ dobiva istaknuti poljski sociolog Zygmunt Bauman (1925.) Najpoznatiji je po knjizi “Tekuća modernost” u kojoj i sam promišlja promjene koje određeni društveni uvjeti znače za sferu privatnosti.

Na političko-ideološkom planu, sve je počelo osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su političari implementirali društveni model koji se sastoji od neovisnih pojedinaca. Zemlja u kojoj Eric Gandini živi od 1986. godine na van je simbol uređenog života, ekonomske razvijenosti i progresivnih vrijednosti. To ju čini uzornim modelom i predmetom sveopće idealizacije. Upravo zato je ovaj film višestruko poticajan i inspirativan. Nudi jedan sasvim novi uvid i sugerira brojna mjesta za daljnja novinarska i filmska istraživanja. Recimo, bilo bi zanimljivo provjeriti postoji li danas model iz osamdesetih koji je stvorio kult individualnosti u programima političkih stranaka i retorici političara.

S druge strane, trebalo bi istražiti u kojoj su mjeri Šveđani svjesni samih sebe, kako gledaju na način na koji su portretirani u ovom filmu, a kako na bajkovitu percepciju koju o njima imaju stranci. U tom smislu, jedini “pokret otpora” koji je predstavljen u filmu su šumska okupljanja svih onih ljudi koji žude za pravim razgovorom i kvalitetnim ljudskim kontaktom. Ipak, ta zajednica prije djeluje kao neka alternativna komuna u kojoj se svi grle i vole nego kao skupina pojedinaca koji su pronašli zlatnu sredinu između otuđenosti i hiperafekcije, prenaglašene neovisnosti i simbiotske isprepletenosti, individualizma i koletivizma. Ideal nije, kako je napisano u jednoj internetskoj najavi filma, nakon projekcije zagrliti svakog stranca kojeg vidite na cesti nego moći se posvetiti prijatelju, partneru, roditelju ili djetetu onda kada utihne buka vanjskoga svijeta koji mami društvenošću i  slavi količinu izbora.

To je mjera koju je pojedincu teško pogoditi i u drugim društvima. Ono što je kod švedskog kulturološkog kolorita problematično je to što su ljudi već desetljećima podešeni tako da njihova bića ne mogu istisnuti niti jedan jedini vapaj za “značajnim drugim” niti preispitivati samoću kao gotovo poželjno stanje.

U jednoj sceni vidimo dijete koje sjedi na kauču u trenutku u kojem se na televiziji emitira govor političara koji su udarili temelje izmijenjenom shvaćanju međuljudskih odnosa. Izgledno je da će i to dijete jednoga dana postati samosvjesni pojedinac koji će trčati sam, razgovarati s drvećem i donirati spermu koja će upakirana u velike kartonske kutije ženama biti dostavljana na željene destinacije odmah dan nakon narudžbe. Potom će buduće trudnice malo razbarušiti plahte, leći, raširiti noge i uštrcati neznančevu biološku osnovu. Ako će poslušati glas s uputstva za uporabu, nakon toga će doživjeti i orgazam kao bi uspjeh bio zajamčen.

I on će u budućnosti misliti da je sam izabrao takav život i takve vrijednosti. Upravo suprotno, na njemu se „radilo“ još dok je kao dijete sjedio na kauču i upijao poruke s televizije. Trajno je uvjetovan kulturološkim okolišem čiji je dio, baš kao i spomenuti muškarci i žene koji se okupljaju u šumi, a veže ih svijest o upitnosti vlastitih socijalnih i emocionalnih vještina. Ovaj film omogućuje dubinski uron u društvo koje slavi individualnost, dok s druge strane bodri gledatelja da izroni s jednom posve drukčijom idejom. Onom da je individualnost u velikoj mjeri samo iluzija. Trajna je vrijednost ovog dokumentarca otvaranje pitanja o tome što je to čovjek i što je to ono esencijalno naše pod naslagama kulturološkog, nacionalnog, društvenog i obiteljskog.

Kristina Olujić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...