prvo slovo kulture

Svećenikova djeca: Skeč do skeča, a ti se bolno dosađuješ

Svecenikova djecaSvećenikova djeca Vinka Brešana zasigurno će biti novi hrvatski kino hit. Nema razloga da ne bude: prvo, ta komedija, koja u kina dolazi nešto iza Nove godine, sadrži sve one elemente čiju je učinkovitost Vinko Brešan iskušao u svojim uspješnicama Kako je počeo rat na mom otoku i Maršal – a drugo, ako je Sonja i bik uspio rasturiti u kinima, kako se hvale iz Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC), onda će sigurno i ovaj film, čija će uvijek aktualna tema zanimati znatno širi krug gledatelja.

Tu je jednostavna fabula, utemeljena na šekspirijanski jednostavnom zapletu (svećenik i trafikant na izoliranom otoku, gdje broj umrlih višestruko nadilazi broj novorođenih, udruženo probijaju prezervative i tako povećavaju broj prinova), i humoru koji se obilato poziva na elemente komedije zabune i koji u devedesetak minuta trajanja filma iznjedri čitav niz skečeva – predvidljivih i ne baš pretjerano duhovitih, uglavnom već potrošenih u domaćim televizijskim serijama tipa Zauvijek susjedi.

Priču izlaže, kroz ispovijed, sam don Fabijan kojega je njegovo interveniranje u intimu i životne odluke stanovnika “otoka ljubavi” natjeralo u ludilo. Iz bolničke postelje on se prisjeća kako je kao mladi kapelan došao u župu zamijeniti don Jakova kojega su mještani obožavali. Stvar se zahuktava kad mu na ispovijed dolazi prodavač u jedinom kiosku na otoku, uvjeren da prodajom prezervativa mještanima čini grijeh, jer “kurtoni ubivaju ljude”. I onda oni zajedno, uz pomoć igle (a kasnije i šivaćeg stroja) zajedno rade na povećanju nataliteta. Sve krene nizbrdo, međutim, kad “svećenikova djeca” postanu izvor golemih tragedija – otmice, psihičkog sloma, samoubojstva.

Brešan i njegov koscenarist Mate Matišić, čija je drama poslužila kao predložak, bez kompleksa zahvaćaju u stalna mjesta, u balkanske viceve: paletom likova dominiraju pop, policajac, zavodnik, komunist, redikul, te učitelj i načelnik (jedan vodi lokalni ogranak SDP-a, a drugi HDZ-a) koji su u tajnoj homoseksualnoj vezi. Pop je Krešimir Mikić, zavodnik je, naravno, Goran Bogdan, gej učitelj je Marinko Prga, a redikul je ovog puta žensko, Jadranka Đokić, čija je gluma navlas jednaka onoj u Našoj maloj klinici. No, tim prilično iritantnim, kazališnim “preglumljavanjem”, u kojemu joj dostojno parira i Senka Bulić, Đokić se ustvari dobro uklapa u film, za koji će naklonjeniji kritičari reći da ima “teatarsku kvalitetu”, a ja da mu nasušno nedostaje životnosti, a time i uvjerljivosti, što Svećenikovu djecu čini lošijim filmom od, recimo, Kako je počeo rat na mom otoku.

Neobično je i to što staccato režija, koja obično pojačava dinamiku filma žustrim nizanjem prizora, ovdje nije uspjela polučiti učinak. Skeč do skeča (od zahodskih pošalica do prpošnih raspjevanih crnaca, kineza i gejeva), a ti se već oko sredine filma bolno dosađuješ. Prvi i jedini neočekivani preokret dogodi se pred sam kraj, kad se komedija prevrne u društveno zapitano problematiziranje licemjerja institucije Crkve u kojoj sve prljave, gadne stvari ostaju “između nas”.

Brešan se ovim filmom potvrđuje kao redatelj “za raju”, za nezahtjevnu široku publiku kojoj je dovoljno reći “guzica” da umre od smijeha. Od pozitivnih stvari valja izdvojiti fotografiju.

Maja Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...