survivorU redakciji smo odlučili da na generalnoj probi Buljanovog Vučjaka napravimo svojevrsnu paparazzo akciju.

Ideja je bila da stojimo skriveni pored garderobe i pratimo tko će od viđenijih kulturnjaka napustiti predstavu prije njezinog kraja. Preko svojih neimenovanih izvora u tehničkom osoblju HNK saznali smo da predstava traje puna tri i pol sata. Zanimalo nas je tko će u tom svojevrsnom kazališnom survajveru izaći kao pobjednik, tko će opstati do samog kraja.

Sad se mičem iz ovog „mi“ i prelazim u „ja“, jer sam jedini ja sudjelovao u toj akciji u HNK. Nije iza mene bio nikakav investigativni , novinarski tim kakav su imali Nacional i Globus prije nego što je krenulo nemilosrdno rezanje kadra.

Nakon prvog čina stao sam na rub garderobe. Pogledom sam kao kobac pratio ljude koji su, pomalo posramljeno, uzimali kapute, jakne. I onda sam među njima ugledao meni jedno itekako poznato lice – književnik Nedjeljko Fabrio! On je prvi ispao iz igre! On je već nakon relativno kratkog prvog čina, čak pomalo demonstrativno, pograbio kaput! Moj novinarski instinkt nalagao mi je da mu priđem i pitam ga za razloge zašto napušta predstavu već nakon prvog čina. Možda su u igri neki prozaični, tjelesni razlozi, a ne estetski. Ali onda sam se sjetio da to nije moj posao. Ja sam samo došao pribilježiti tko napušta predstavu.

Gledao sam za Fabrijem dok je pogurenih ramena silazio niz stube prema izlazu iz HNK. Tako se lijepo dotjerao, pomislio sam. Pa, mogao je ostat bar još jedan čin.

Nakon drugog čina zauzeo sam svoje staro mjesto na „čeki“. Sad ih je baš dosta nahrupilo po kapute, dosta ih se eliminiralo. Bilo je to i za očekivati. Drugi čin bio je najzajebaniji za survajver, trajao je skoro više od sat i pol vremena! I ja sam već bio napola riješen da odustanem od svog zadatka i pokupim se doma. Premalo me plaćaju u redakciji za ovakve akcije za koje bi im u nekoj detektivskoj službi odrali pola godišnjeg budžeta. Već sam uzeo jaknu, ali onda me uhvatila neka tjeskoba… Zar baš ništa u životu ne mogu kako treba dovršiti do kraja? Zar baš uvijek moram odustat na pola? Nije ni čudo da sam završio kao portalski novinar kulture. Pa i djelatnik gradske čistoće može mi svisoka pljunut u lice. Možda bih, pomislio sam, baš kao taj novinar Horvat iz „Vučjaka“ trebao sve to odjebat i otić živjet negdje na selo. Ali sudeći po „Vučjaku“, tek bih tamo najebo s tim svojim tipkalačkim, neradničkim rukama…

Malo sam zastranio od teme. Uglavnom, od poznatih osoba predstavu je nakon drugog čina napustila teatrologinja i stručnjakinja za Krležine drame, Snježana Banović i glumica i publicistica Vitomira Lončar. Napomenut ću da je frizuru imala kao za premijeru.

Vratio sam jaknu natrag na garderobu. I krenuo se suočit s posljednjim činom. Sad se već u gledalištu moglo sjest gdje si god htio. Ispružio sam noge preko tri sjedala, kao dijete kad napokon na predzadnjoj stanici u Vrpolju ostane u kupeu samo s majkom ili ocem. Iz takvog udobnog položaja bilo mi je napeto pratit tko će pobijediti u ovom kazališnom survajveru.

I onda je, a već se činilo kao da neće, predstava završila! Glumci su izašli pokupit umoran pljesak. Nina Violić imala je po sebi još šampona jer se pred sam kraj predstave posve naga pod improviziranim, seoskim tušem istuširala s glumcem koji je glumio publicista Horvata.

Izašao sam pred garderobu i za pobjednike priredio male poklone: novinarske blokove s Arteistovim logom.

Pobjednici su se, jedan po jedan, izmoždeno primicali garderobi… Bili su to glumci Frano Mašković, Ivan Ožegović… I moj redakcijski kolega Pavle Svirac! I on je izdržao do kraja! Ludo! Prišao sam im i podijelio im blokiće. Ožegović i Svirac mrmljali su između sebe, valjda izmjenjivali dojmove o predstavi.

– Bravo! – čestitao sam im. – Jebeni ste! Ostali ste do samog kraja! Treba vas fotkat za naslovnicu nekog kazališnog časopisa kad bi takav postojao! Pa kako baš vas dvojica! Čekaj, ti Svirac da si osto do kraja!? I ti, Ožegoviću, koji uglavnom voliš akcione filmove i predstave s brzim, kratkim dijalozima u kojima se veliča religiozna tematika…

Umjesto njih, odgovor sam dobio od Ožegovićeve zaručnice Aide Alagić. Sva blijeda u licu, izjavila je:

– Ma, Ivan je ostao da se uliže Buljanu, da ga ima u vidu za iduće predstave…

– A meni Buljan redovito dolazi na fejsbuk i želim s njim zadržat dobre odnose, neka vidi da se i ja zanimam za njegov rad – procijedio je Svirac.

Nije htio uzet blokić s logom Arteista, rekao je da ga već ima.

Željko Špoljar

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.