prvo slovo kulture

Što smo izgubili naprasnim ukidanjem serije Kuća od karata?

Odluka producentske kuće Netflix o ukidanju serije House of cards momentalno je izazvala salve uglavnom negativnih reakcija kako svjetske, tako i domaće javnosti.

Postrani što, po mom mišljenju, nikakvi seksualni skandali ne bi trebali utjecati na sudbinu nekog umjetničkog djela, već samo njegova kvaliteta ili nekvaliteta, sama odluka, kada se promatra u kontekstu upravo potonjeg – sasma je ispravna.

Naime, ako izuzmemo prve dvije sezone, koje su nesumnjivo primjer vrhunskog TV ostvarenja, Kuća od karata u međuvremenu se pretvorila u napornu tiradu prepunu reciklaže značajki koje su seriju isprva nosile, praćenu usiljenim kvazi-obratima i pacerskim scenarističkim rupama. Primjerice, Frank Underwood u prvim sezonama zadivljuje svojim ultrainteligentnim izvlačenjem iz situacija u kojima se činilo da mu je već presuđeno. Kada to pak radi po sedmi put – stvar izgleda otužno. Claire Underwood, čiji je lik pažljivo građen kao onaj krajnje hladnokrvne, hiper-racionalne, gotovo robotizirane žene koja bez problema gazi preko leševa, a kasnije i ubija – odjednom se ni iz čega slama na sudbini homoseksualnog aktivista zatočenog u putinolikoj Rusiji, nelogično žrtvujući sve što je dotad stvorila.

Ono što mi je osobno bilo osjetno zanimljivije od same serije jest promatrati kako je ista rezonirala u društvu. Visoka produkcija, tamni vizualni tonovi, moćni dijalozi i besprijekorni stajlinzi konačni su proizvod pretvorili u svojevrsnu masturbaciju na moć kao takvu, a solidno zatomili činjenicu da su dvoje glavnih likova – notorni degenerici, sociopati koje nitko iole zdrav ne bi trebao htjeti imati u radijusu od nekoliko stotina metara, koji na kraju nisu bili sposobni biti lojalni i iskreni ni jedno prema drugome.

Svaki submediokritet koji drži do sebe po društvenim je mrežama bjesomučno dijelio Frankove samozadovoljne rečenice, svaka aspirirajuća nesretnica koja drži do sebe maštala je kako u louboutinkama leti svijetom u Air Force One-u i dominira. Fenomen je to intenzitetom usporediv jedino sa svojevremeno metastaziranim Facebook cover slikama Marle iz Kluba boraca kako, šeretski pušeći damsku cigaru, izgovara – ‘And suddenly, I felt nothing’. Tužno je to. U prvoj instanci serija je proizvodila dojam nečega što je profinjeno, ‘cool’, u najširem smislu te riječi. U drugoj je pak instanci suptilno razvodnjavala ono što je, ogoljeno od logike radnje i vizualnog – udžbenički primjer zla.

Izvan svake je sumnje da je politika u definiciji mračan poziv. Kompleksnosti toga svijeta, prožetog morbidnim ambicijama, odnosima moći i lutkarima iz sjene – valja u svakom trenutku biti svjestan. Jedino mračnije od te i takve politike jest izgubiti onu makar nominalnu (ali itekako bitnu) misao pratilju da politika može i treba biti i nešto malo više od toga. Thomas Jefferson, a ne Frank Underwood.

 Aleksandar Musić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...