prvo slovo kulture

Što sa stvarima umrlih dama?

Ljubav, HanekeNedavno sam nabasala na upečatljivi, jednostavno dizajniran, crno-bijeli plakat za vjerojatno najzanimljiviju izložbu ikad priređenu u Novom Zagrebu.

Autorica koncepta (i plakata) je genijalna Vera Fischer, junakinja pop-arta sedamdesetih, Židovka koja je kao mlada djevojka preživjela koncentracijske logore u Kuparima i na Rabu, a pred kraj života aktivistički pronosila ideju o pomirenju stapajući raspela i Davidove zvijezde. Plakat je iz 1978. godine, a oglašava Izložbu odbačenih predmeta po izboru radnika Čistoće koja se održala na otvorenom – na platou ispred Mamutice u Travnom, najmnogoljudnije zgrade u Hrvatskoj. Odabir te otuđujuće platforme nije slučajan: na mjestu koje je i onda, u potrošački nevinom socijalizmu, proizvodilo goleme količine smeća, Vera Fischer je izložila smeće, ponudila ga građanima kao umjetnost, a radnike Čistoće imenovala kao umjetničke selektore.

– Umjetnica je zamolila dvadeset radnika Čistoće da iz smeća odaberu predmete koji im se po njihovu uvjerenju čine zanimljivima. Od toga je napravila izložbu, dizajnirajući plakat izložbe s imenima izbornika predmeta na crnoj plastičnoj vreći za smeće. Događaj je pobudio veliko zanimanje, kako tamošnjih stanovnika, tako i medija, priča povjesničarka umjetnosti Branka Hlevnjak, autorica monografije o Veri Fischer, s podnaslovom Od pop-arta do misionAR(T)stva*.

Radnik i umjetnik su isto

U ZET-ovom biltenu izašao je kratak, ali oduševljen osvrt na izložbu, čiji je neimenovani autor primijetio da je „udruženi rad mecena te izložbe“. Kako divno! U vremenu kad je prvi korak u procesu nastajanja umjetnosti čekanje potpore Ministarstva i Grada, pronalaženje mecene u udruženom radu doima se kao utopija. Oduševljava me ta agilnost Vere Fischer; to što je, zapravo, u umjetnosti bila radnik. Prava rijetkost, danas.

No, da se vratim na temu. Izložba na platou Mamutice trajala je samo šest dana u proljeće 1978. godine (kad jezična praksa nije prepoznavala razliku između smeća i otpada!), a selektori su je oplemenili izlošcima poput kostura starinskih dječjih kolica, antiknim i modernim stolnim lampama, jednim lusterom napravljenim od običnih bijelih plastičnih čaša…

Dostojanstvo crnih vreća

Izložbe bez šminke, tako se zvao ciklus projekata kojima se Vera Fischer pionirski obračunala s tlapnjama konzumerizma, koji je tada bio tek u povojima i u Jugoslaviji je tek skupljao snagu za divlje nasrtaje. Osim novozagrebačke izložbe, u taj ciklus spadaju još dva projekta: „Asocijacije i varijacije na noćnu temu“ te instalacija Smrt stare dame. U njima je umjetnica nastavila ironijski razotkrivati temu društvene (i intimne) opsesije predmetima. Asocijacije su tako nastale u njezinim besanim lutanjima Gornjim Gradom. O tome je nadahnuto pisala u jednom tekstu:

„Prije nekog vremena, hodajući noću ulicom, shvatila sam da zastajem i zapažam kompozicije sastavljene od vrećica postavljenih kraj veža, u veži, pred vratima, pod drvetom drvoreda, kako gdje. Gledam kup velikih crnih vreća, dostojanstvenih kao katedrala – pred jednim poduzećem; dalje sitne šarene vrećice iz kojih viri sadržaj kuhinja. Pa stisnute, stidljive vrećice i kraj njih jednu bestidno prozirnu. Mislim tako na ljude koji su zbog zajedničke nužde te vreće složili, svaka grupa na svoj način, i kako izgled te hrpe vreća ovisi o stanovnicima jedne zgrade; grupni rad, grupno stvaralaštvo lišeno svake ambicije za sviđanjem i priznanjem, a s ciljem da to zajedničko djelo bude istu noć odvezeno na smetlište. Uzbudila me iznimnost tog rada bez ambicija, a koji je i spontan i rječit i ličan. Moj posao bio je obavljen viđenjem. Sve drugo je nošenje i voženje.

Kraljevi otpada

Mjesta koja je „viđenjem odabrala“ Vera Fischer, fotografirao je Marijan Vitamvas, a ona ih je onda kolažno montirala u katalogu izložbe, otvorene u veljači 1978. u Malom lapidariju u Kamenitoj ulici.

U svojim ekološko-sociološkim „Izložbama bez šminke“, Vera Fischer je, kao i u ostatku svog opusa, zaigrana i naginje ironiji, a nikako dociranju. U svojoj ikonoklastičnoj šali, ona niti moralizira, niti joj je to namjera. Ali ipak, iz današnje perspektive, iz doba zagušenog konzumerističkom pošasti, kad smo većina nas taoci gomila stvari koje nam ne trebaju, ove se akcije doimaju tako snažnima, iznenađujuće aktualnima. Tridesetpet godina kasnije, poruka je primljena.

Naravno, Vera Fischer nije bila jedina koju je u to vrijeme uzbuđivala ideja o bezumnom gomilanju nepotrebnih stvari. Osim nje, plastičnim su se vrećama koncem sedamdesetih bavili i Ivan Kožarić i Josip Stošić, a u opusu Tomislava Gotovca posebno mjesto pripada akciji/performansu iz 1981. – Čišćenje javnih prostora u Zagrebu. Tu je i „kralj otpada“ Vladimir Dodig Trokut koji je proveo desetljeća skupljajući na smetlištu predmete za svoj životni projekt – Antimuzej.

Smrt stare dame

No, možda je baš „Smrt stare dame“ najmoćniji rad iz ciklusa Izložaba bez šminke Vere Fischer.

– Neposredni povod za instalaciju „Smrt stare dame“ bila je činjenica da je Vera tada naslijedila stvari svoje tete, a da za mnoge nije znala što bi s njima. A nekad su tako mnogo značile staroj dami. Temeljnu kompoziciju ove ugođajne instalacije čini vješalica sa starom bundom, rasklimana stara fotelja, drveni konjić-ljuljačka, hrpe knjiga, sitni predmeti i uokrivena uljna slika, portret stare dame u bidermajerskom dugu, hrvatsko-slovenskog slikara Mihaela Stroya, navodi Branka Hlevnjak.

SmrtŠto sa stvarima umrlih dama? Takvi predmeti uzimaju dragocjeni prostor potreban živim ljudima. Živi su opet sakupljači, tako da njihovu djecu čeka isti problem, njihova će djeca opet biti sakupljači… Što istinski učiniti s predmetima umrlih dama? – pita se umjetnica.

„Smrt stare dame“ prvi je put javno predstavljen u Galeriji Izlog u zagrebačkom Oktogonu, koju je tada vodio Zdravko Tišljar, u doba kad je Zagreb otvarao brojne izloge umjetnicima, a uvršten je i u izložbu Prvoga jugoslavenskog trijenala na temu Ekologija i umjetnost u Mariboru. (Taj rad priziva misao na umjetnika koji danas radi uzbudljive, svježe instalacije procesom (promišljenog) gomilanja predmeta – Kristiana Kožula.)

Sve svoje nositi sa sobom

U monografiji „Od pop-arta do misionarstva“, Branka Hlevnjak pronalazi još jednu zgodnu nadopunu ideje o teretu nagomilanih stvari u fotografiji „Natovarena dama“ koju je Vera Fischer snimila 1978. godine u New Yorku. To je fotografija neke razgaljene beskućnice koja se, natovarena svom svojom imovinom, nudi kao svoja vlastita instalacija.

– Njezina je instalacija postala uskličnik i upitnik u doba trajnog konzumerizma koji nije prestajao i koji je napokon porušio Berlinski zid, zbacio socijalizam i komunizam. Konzumerizam je postao suvremena religija, a velike robne kuće oltari Zlatnog teleta. Natovarena njujorška dama druga je strana iste medalje: simbol beskućnika, siromaha, skupljača otpada, dvonožnih ormara, onih koji mogu reći: Omnia mea mecum porto – piše Branka Hlevnjak.

Misao o Veri Fischer snažno me zaokuplja ovih dana – jedna fatalna ljubavna izdaja koju je doživjela u zrelim godinama može se mjeriti s prigušenim, natanane ispripovijedanim tragikomedijama u pričama nobelovke Alice Munro. Razmišljam o njezinim crno-bijelim fotografijama iz koncentracijskih logora o kojima je najradije šutjela, o njezinoj ljutnji prema prijateljicama Židovkama i njihovim roditeljima koji su, umjesto da se izvuku lažnim propusnicama, ostali u Zagrebu štititi svoju imovinu, nadajući se da će biti pošteđeni. Razmišljam o bolećivim portretima djevojaka u holokaustu, o mecenatstvu i o udruženom radu – razmišljam o tome koliko je dovoljno, a koliko je previše.

Maja Hrgović

*Branka Hlevnjak – “Vera Fischer – Od pop-arta do misionarstva”, Prilozi povijesti suvremene hrvatske hrvatske umjetnosti, DesignArt, Udruga za promicanje oblikovanja i umjetnosti, Zagreb 2014. 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...