prvo slovo kulture

“Što poplava ne odnese one koji to zaslužuju”

poplavaJoš jedan sunčani dan u Gibraltaru. U ovom malom gradiću-državi, kiša rijetko padne i ono što padne jako brzo bude popraćeno duginim bojama.

Život u Gibraltaru podrazumijeva život u posebnim klimatskim uvjetima, odvojenima od Španjolske, ali i od ostatka svijeta. Stijena ispod koje živimo kao da piše neku vlastitu sudbinu, neovisnu o bilo čemu oko nas. Vjetrovitu, hirovitu i sunčanu. Ponekad razmišljam, koji je negativni klimatski aspekt života ispod ovakve grdosije, ali mislim da ću morati pričekati da otkrijem. Nadam se ne uskoro.

Otkad sam blokirala sve domaće portale, teže dolazim do vijesti iz Hrvatske. Učinila sam to jer mi se više nije dalo čitati toliko negativnosti, pratiti živote naših političara kao reality show ili pak PR prodavanja magle naših estradnih zvjezdica koje u stvarnom životu van malih ekrana nemaju ni za kiflu. Pokušavam se odmaknuti iz te sredine jer me više “spuštala” nego unapređivala. Opuštajuće je živjeti u nekakvom “portal-neznanju” i donekle novopronađenoj slobodi od budalaština. Odlučila sam čitati više knjiga, počela učiti novi jezik i uopće, baviti se pozitivnijim stvarima nego što me prijašnja životna sredina motivirala.

Ipak, zahvaljujući društvenim medijima, mogu popratiti neke ključne stvari. Žao mi je čitati što se dešava trenutačno u Srbiji, BiH i Hrvatskoj. Tolike poplave i potopi. Pošto većinski pratim Twitter, mogu jedino dobiti dojam iz individualno napisanih poruka pojedinaca. Novosti kroz druge ljude imaju puno više ljudskosti nego pažljivo skrojen članak. Vjerujem da smo oguglali na nesretne sudbine u medijima, ali kad dođe direktno od osobe puno je lakše osjetiti nečiju bol.

Inozemni mediji ne prenose puno informacija i čini mi se da je jedino BBC nešto napisao, ali bez posebne pažnje i osjećaja za urgentnost. Nebitni smo im. Sam Novak Đoković je pozvao inozemne medije da reagiraju, jer su dobrano zanemarili događaje.

Drago mi je vidjeti da mali ljudi pomažu jedni drugima, bez obzira na nacionalnost i financijske mogućnosti. Sreća u nesreći je što se u teškim situacijama možemo kao ljudi složiti. Tužno je što nam treba neka nesreća da budemo javno složni. Mislim da je bitno naučiti biti čovjek prvo, a onda kasnije sebe dalje definirati po volji. Nažalost, uvjerena sam da će to trajati samo dok ova katastrofalna nepogoda ne prođe. Voljela bih da me se uvjeri u suprotno pa ću sa zadovoljstvom reći da sam bila u krivu.

Frustrirajuće mi je čitati o pljačkama, lažnim računima na koje se šalje pomoć lopovima ravno u ruke te o izgubljenim domovima i životima. Ne razumijem kako se itko može okoristiti u ovim teškim događajima, ali uzevši u obzir našu ratnu prošlost i prodavanje Caritas pomoći u trgovinama danas nam nekih (zahvaljujući upravo tome) tajkuna, ništa me više ne čudi. Budala ima svugdje, ali kao da u našem brdovitom Balkanu dobivaju posebnu sreću da izbjegnu veliku osudu i progon. Kod nas kroz godine postaju veličani i mnogima predstavljaju ideal kojemu teže. Što poplava ne odnese one koji to zaslužuju, umjesto jadnih ljudi koji pokušavaju preživjeti?

To je život. Jedan veliki sklop pravde i nepravde. Skup slučajnosti koje čine veliku priču istkanu od naših malih doživljaja. U nekim trenucima nema koristi od puno polemika i priča, nekad je jedino bitno pomoći – radom, novcem, potrebnim stvarima ili riječima potpore. Ne možemo utjecati na cijeli svijet, ali možemo na sebe i svoja djela. Budite dobri ljudi, pomažite, nađite malo vremena pomoći nekome i učinite nešto izvan svoje zone sigurnosti. Ne treba puno da budemo ljudi jer i malo je mnogo nekome tko nema.

Jelena Vukosav

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...