Svako postavljanje Čehova, čak i kad se postmodernistički naslanja na motive, kazališni je zalogaj vrijedan posebnih znanja i vještina. Mit o njegovoj neuprizorivosti izgrađen je na tezi o trivijalnosti i klišejiziranosti vidljivoj u nedostatku zbivanja i pravoga zapleta. Paradoksalno, današnje vrijeme tehnoloških dostignuća i povezivanja preko društvenih mreža nije ništa doli ambalaža stvarnosti ili veliki klišej samo stotinjak godina udaljen u prostoru i vremenu.

Brazilska autorica i redateljica Christiane Jatahy u Što ako su otišle u Moskvu (2014.) razumije taj suvremeni paradoks te vlastito čitanje Triju sestara oblikuje s elementima trilera i emocionalnoga striptiza pridavajući prvenstvo tehnologijskim, a ne dramaturškim finesama. Istraživanje tehnologijskih mogućnosti, odnosno međusobnoga ispreplitanja kazališta i filma, osobnog i političkog, započela je multimedijalnom preradbom Strindbergove Gospođice Julije (2011.) smještajući protagonistkinje u današnji Brazil. U obje izvedbe osuvremenjenih klasika autorica oblikuje ritam narativa novijim izvedbenim praksama – filmom, snimanjem uživo i fizičkim kazalištem.

Jatahy s glumcima Isabelom Teixeirom, Julijom Bernat, Stellom Rabello i Paulom Camachom gradi dramaturgiju improvizacija, kružnoga filozofiranja i naglašene autodestruktivnosti pokušavajući odgovoriti na pitanje – Kako se možemo promijeniti? Publika je u svojstvu gosta na Irininoj rođendanskoj zabavi, koja se kasnije predvidljivo pretvara u bakanalije. Olga, Maša i Irina pokušavaju biti istodobno u stvarnome i virtualnome prostoru, u međusobnim ispreplitanjima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Olga ne želi biti poput majke, Maši je gogoljevski na ovome svijetu dosadno, dok je Irina željna promjene na isključivo deklarativnoj razini. Međusobnim udaljavanjem u sadašnjosti, sestre se ujedno udaljuju od bolje budućnosti. Većinu izvedbe ne možemo dokučiti po kojim su to točkama njihovi životi zapravo promašeni jer se nalaze u vječnome vakuumu prenaglašene emocionalnosti. Svjesni smo uprizorenja improvizirane imitacije života u namjernome i ne osobito originalnome manipuliranju dvama medijima.

Sestre vlastite frustracije ne izražavaju unutarnjim sukobima i s raznovrsnom psihološkom motivacijom, nego pjevanjem i hiperseksualiziranošću. Pjesmom izražavaju mogućnost boljega života, od Olgine nostalgične želje za dodirom uz tihe zvuke Policeove ”Roxanne” do Irinina bunta uz ”Steal This Album!” od System of a Downa. Ritualnim skidanjem u staklenom pravokutnom bazenu potpuna sirovost i frustracija najviše je naglašena u Maše kada se vođenje ljubavi s Veršinjinom pretvara u snimanje pornografskoga filma. Likovi su izgubljeni u stereotipnosti, sebičnosti i poziranju, ne slušaju jedni druge, no na trenutke odaju dojam simpatičnosti i ljudskosti ispod sve te artificijelnosti. Glumačke su kreacije u dramskome dijelu plošnije, dok u filmskim sekvencama ipak dobivaju nešto na slojevitosti. Mnoštvo tehnologijskih trikova nije bilo dovoljno za upotpunjavanje dramaturških praznina.

Brazilski Čehov 21. stoljeća izvedbeno je naivan i nimalo drzak trendovski pokušaj dekonstrukcije prilagođen trenutačnome establišmentu. ”Napadanje posvećenoga ruskoga klasika” bilo je kudikamo svježije i bogatije u čitanjima Rone Žulj, Irinina duša je kao skupocjeni klavir (2013) i Nike Leskovšek, Tri sestre (2015).

Anđela Vidović

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.