“Izbjeglice su možda jedino što može spasiti Europu”

Neraskidiva veza filozofije i kazališta datira i prije ovoga kapitalnoga djela grčke teatrologije te se do danas nije izgubila. Dramski pisci često su ujedno i filozofi, a filozofi se često utječu dramskome pismu. I to ne samo u drevnoj grčkoj kada su filozofi Sokratovu dijalošku metodu primijenili u svojim djelima pa s toga u Platonovom “Lesser Hippiasu” možemo čitati razgovor Euripida, Sokrata i Hippiasa o namjernom i nenamjernom nedjelu. Ili pažljivo pratiti dramski napetu raspravu o vrlini između Sokrata, Menona, menovoga roba i Anytusa Platonovom “Menonu”.

I današnji se filozofi okreću dramskoj riječi. Suvremenu vezu filozofije i kazališta danas je široj publici pristupačnom učinio mladi filozof Srećko Horvat osmislivši program Filozofski teatar za Hrvatsko narodno kazališta u Zagrebu, koji je 18. listopada, pred do zadnjeg dodatnog mjesta punim gledalištem, krenuo u svoju drugu sezonu. Odličan je to povod za razgovor uz kavu s ovim mladim i zanimljivim filozofom i zaljubljenikom u kazalište.

Prošle godine pokrećući program Filozofski teatar izrazili ste želju da on postane izvozni brend. Kakve su inozemne reakcije na prvu sezonu i ostvaruje li Vam se želja o širenju na druge zemlje?
– Mogu najaviti nešto što još nismo objavili, a to je da smo pokrenuli suradnju s Beogradskim narodnim pozorištem tako da nas već u decembru očekuje gostovanje Filozofskog teatra u Beogradu. Iduće ćemo godine također imati dva do tri izdanja Filozofskog teatra u Narodnom pozorištu. Razgovarali smo u međuvremenu i s mnogim kazalištima od Münchena, Pariza do Bruxellesa, tako da i na tome trenutno radimo. Reakcije su jako dobre. Zovu nas sa svih strana da radimo program, no nemamo toliko kapaciteta u ovome trenutku. Širimo se. To je dobra vijest.

Drugu sezonu otvorili ste razgovorom s Vanessom Redgrave. Uz razgovor s Vanessom Redgrave u početku smo u Zagrebu trebali vidjeti i predstavu „Svijet koji sam voljela“. Zašto ste odustali od te ideje?
– Shvatili smo da je Vanessa Redgrave poznata Hrvatskoj publici, ali ju publika nije do sada imala priliku upoznati i čuti na način na način Vanesse Redgrave. To je glumica koja je glumila u preko 35 produkcija na West Endu i Broadwayu, osamdesetak filmova, dobila je sve najprestižnije glumačke nagrade. Ideja nam je bila da prikažemo njen lik i djelo i zato je večer bila koncipirana kao razgovor s njom, a možda ćemo jednom imati priliku vidjeti ju i u njezinom glumačkom zanatu.

Nova sezona Filozofskog teatra donosi i promjene u odnosu na prethodnu sezonu. Pokrenuta je edicija Filozofski teatar. Kada će izaći knjiga Alaina Badioua “Rapsodija za teatar” i o kakvom se sadržaju radi?
– Pokrenuli smo unutar HNK-a ediciju gdje će se povremeno izdavati knjige. Ponekad samo jedna godišnje, a nekad i češće. Ovisno o našim gostima. Tiskat će se knjige koje su vezane uz filozofiju teatra. Knjige koji na filozofski način promišljaju kazalište. Čini mi se da toga danas nedostaje. Ne samo u Hrvatskoj nego i šire. U tome smislu knjiga od Badioua, koja bi trebala do nove godine izaći, je jedno od važnijih knjiga s područja filozofije kazališta u kojoj Badiou na jedan manifestni način ponovo reafirmira značaj kazališta: politički, metafizički i egzistencijalistički značaj kazališta. Badiou kazalište tretira kao jednu od vrhovnik umjetnosti koja nam ne govori samo istinu o političkom stanju u pojedinoj zemlji, nego i istinu o nama. Zato smo i odabrali tu knjigu.

S obzirom da izlazi njegova knjiga, hoće li Alain Badiou biti gost Filozofskoga teatra?
– On bi trebao biti gost, ali još uvijek ne znamo kada.

Filozofski teatar se do sad odnosio samo na razgovore unutar same kuće. Hoćemo li u novoj sezoni vidjeti i izlazak iz samog gledališta velike barokne kutije?
– Postoje planovi. Ono što je bila ideja Filozofskog teatra i ono što mi se čini da smo uspješno izveli jeste da se ne radi samo o večernjem razgovoru s gostima. Dijaloga ima svugdje. Mi svaki put pokušavamo promisliti i formu. Tako smo na primjer prošle godine sa Slavojem Žižekom sve krenuli u loži, što je bila autoironija i referenca na Muppet Show. S Nicolm Ammanitijem smo iz sadržaja njegovih knjiga, koje se uvijek tiču skrivanja i objavljivanja, smo konstantno imali situaciju na pozornici jednog dodatnog oka kamere gdje smo se onda i skrivali i pojavljivali na pozornici. Za vrijeme Julije Kristeve je Alma Prica čitala dio iz njezine najnovije knjige o Svetoj Terezi, što smo mi također prvi put preveli za našu publiku. Svaki se put trudimo da to nije tek dijalog i debata na stageu, nego da uvijek iskoristimo što više možemo kazalište. Već nas krajem 11. mjeseca čeka dobro poznati gost u Hrvatskoj, Tarique Ali, britansko-pakistanski pisac, filozof i aktivist, koji je već dolazio u Zagreb. Dolazio je uvijek u funkciji političkog aktivista analitičara, a ovaj ćemo put imati priliku čuti i glumce HNK-a koji će izvesti njegov dramski tekst „Nove avanture Don Quijota“, tako da će se čitav razgovor odvijati na način interferencije njegovog dramskog teksta, izvedbe tog teksta i razgovora ne samo o tekstu nego i o temama koje otvara taj tekst. On je jako zanimljiv jer se radi o tome da su se Don Quijote i Sancho Panza našli odjednom u 21. stoljeću i sada se suočavaju sa situacijom, od Europske centralne banke do rata u Siriji. Vidimo kako bi Don Quijotu i Sanchu Panzi izgledalo naše stoljeće.

Postoji li šansa da „Nove avanture Don Quijota“ zaigraju na repertoaru HNK-a?
– To još ne znam. To ćemo vidjeti. Za početak će izvedba u sklopu Filozofskoga teatra biti istraživački rad s glumcima, što je nešto što potičemo s Filozofskim teatrom. Istraživački rad s glumcima ispao je dosta uspješan interpretacijom teksta Thomasa Pikketyja Ivice Buljana. Thomas Pikkety je bio gost Filozofskog teatra u četvrtom mjesecu ove godine. Interes javnosti bio je ogroman. Na temelju toga je Ivica Buljan uspostavio suradnju s inozemnim glumcima i na kraju su postavili Pikketyjev „Kapital“. Naša ideja jest da donosimo dramske tekstove filozofa i ekonomista koji će ona kroz istraživački način raditi glumci HNK-a, ali i šire.

Slavoj Žižek napisao je dramski prvijenac „Antigonu“. S obzirom da je on stalni gost „Filozofskog teatra“ šuška se da ćemo upravo u Zagrebu moći vidjeti scensko uprizorenje Žižekovog djela. Je li to istina?
– Tekst se još uvijek čita. Dakle nije se počeo raditi konkretan rad s glumcima. Nije došlo još do te faze. Međutim, ono što je dobra vijest jest ne samo da je on ponovo gost u siječnju iduće godine, čime postavljamo tradiciju da jednom godišnje Slavoj Žižek bude gost u HNK-u, već će i knjiga s njegovim dramskim tekstom „Antigona“ biti izdan do siječnja. Objavit će ga Fraktura, s posebnim Žižekovim teorijskim predgovorom. Tekst će tako i prije izvedbe predstave biti dostupan svim čitateljima. Nadamo se da će predstava izaći do kraja sljedeće godine. Još smo u pregovorima, pa ne možemo još otkrivati detalje jer se radi o jednom velikom europskom redatelju, ali ugovor još nije potpisan.

Danas smo okruženi zabavom koja pobuđuje, kako bi ih Aristotel kategorizirao – najniže emocije. Reality sadržaji na televiziji, u tabloidima i na društvenim mrežama oblikuju mišljenja. Ima li kazalište u ovom svijetu u kojem živimo moć promijeniti političku stvarnost?
– Kazalište ima veliku odgovornost da se upravo upliće u takvu situaciju. Ne da bude ogledalo politike, dakle neka vrsta lošeg angažiranog teatra, nego da pokušava interferirati i promijeniti situaciju. Situacija u bivšoj Jugoslaviji je dosta loša po tom pitanju. Postoji kvazi angažirano kazalište. Kazalište koje pretendira na to da je aktivističko i slično. Međutim, mogu reći iz svog iskustva, jer sam u sedmom mjesecu boravio u Ateni, da još uvijek u Europi ima tog kazališta koje ima direktan doticaj s društvenom realnošću. Recimo u Ateni možemo vidjeti da redatelji rade sa zatvorenicima u zatvoru te s emigrantima na ulicama. S ovisnicima rade predstave o Aidsu. Čak se i Aristofan radi na način da korespondira s trenutnom situacijom u Grčkoj. Zaista kazalište u Grčkoj buja. Pitanje je naravno što je s našim kazalištem. Mislim da se neke stvari pomiču na bolje i mi u HNK-u, posebice s Filozofskim teatrom želimo afirmirati takvo kazalište. Pokazati s jedne strane da se kazalište tiče sviju i da kazalište sada konkretno kao zgrada i institucija HNK može biti centralno mjesto u državi gdje će se pojaviti, ne nužno filozofi ili glumci, nego i Thomas Pikkety. Zato jer mislimo da je važno u jednoj takvoj instituciji, na javnome mjestu, tretirati to mjesto kao javni prostor i na tom mjestu dolaze ljudi poput Pikketya, najpoznatijeg ekonomista ili Saskie Saussen i Richarda Sennetta, koji će upravo s toga mjesta reći nešto što postaje relevantno u javnome prostoru. Mislim da smo to postigli i da Filozofski teatar treba shvatiti ne samo kao instituciju koja povezuje filozofiju i kazalište, nego instituciju koja mnogo šire shvaća i samu filozofiju i kazalište. Odnosno da su ovdje dobro došli i glumici i redatelji i filozofi i ekonomisti jer mislimo da je kazalište javni prostor u kojem bi se trebalo moći govoriti o svemu.

Pokušavate li dakle razviti kritičku misao, koja gotovo izumire u ovom liberalno-kapitalističkom svijetu?
– Naravno. Uvijek sam to radio. I sa Subversive festivalom i sa svim svojim javnim akcijama. Ono što je dobro jest da je Filozofski teatar u godinu dana uspio izgraditi jednu publiku, koja je uglavnom mlađa, koja prati program do programa. To je razlog zbog kojeg smo i pokrenuli ediciju s Badioujevom knjigom, da širimo kritičko razmišljanje, koje je jedino koje nas može izvući iz trenutne krize, koja nije samo ni ekonomska ni politička, nego i kulturna.

Društvene mreže postale su osnovni oblik komunikacije mlađe populacije, ali i starije. To smo se mogli uvjeriti i na zadnjem Filozofskom teatru u HNK-u, kada su na domjenku dvije gospođe u najboljim godinama sjedile i određenu količinu vremena provele svaka tipkajući na svom pametnom telefonu. Komunicirate li s publikom putem virtualnih platformi?
– Filozofski teatar ima Facebook stranicu, koja je dosta aktivna i uspješna. Dobra stvar je i što naš mladi režiser Zorko Sirotić snima „behind the scenes“. Tako da je na YouTube-u dostupno ono što nije dostupno kroz prijenos HRT-a. Dostupne su tako scene onoga što se odvija u pripremi Filozofskog teatra u hodnicima, u foajeu, dakle ono što publika nema prilike sresti. I time širimo doseg Filozofskog teatra.

„Ako iz kazališta ne iziđemo kao drugačiji ljudi, čemu onda kazalište.“, napisali ste u svome tekstu o Filozofskom teatru na stranicama Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu. Koja je zadnja predstava s koje ste otišli „kao drugačiji čovjek“?
– Zadnji put sam izašao „drugačiji“ na Festivalu svjetskoga kazališta s Castelluccijevog „Go Down Moses“. Makar su pomiješani stavovi o toj predstavi, ja sam jedan od onih koji imaju pozitivan stav. Predstava me se dojmila na vizualnoj razini, ali i na značenjskoj. I zaista jesam izašao iz kazališta s jednim dojmom koji je pomaknuo barem milimetar u mojoj koži. Ako mi se pomakne milimetar u koži, mislim da je to već pozitivno.

Kako Vi interpretirate scenske slike Romeo Castelluccija? Treba li nam Mojsije? Jesmo li vidjeli njegovo rođenje ili smrt? Kako Vi interpretirate sliku u kojoj smo gledali trudnu ženu u WC-u okruženu krvlju?
– Postavlja se pitanje je li u toj sceni uopće došlo do rađanja ili do abortusa. Ukoliko shvatimo to kao abortus Mojsija, onda nam on zapravo i nije potreban, niti nas može spasiti. Ako je rađanje, onda zapravo pokazuje da nam Mojsije danas ponovo treba, kako bi nas spasio. Međutim s vraćanjem u prošlost, sad ponovo u odnosu na perspektivu koju odaberemo, abortus ili rađanje, rađaju se različite mogućnosti interpretacije. Ja sam bliži tome da je riječ abortusu, jer mi je ono što smo vidjeli djelovalo kao abortus. Što god mislili o toj predstavi ona izaziva mnogo tumačenja i mnogo značenja, a to i je dobar znak za neku predstavu, da je u stanju potaknuti na razmišljanje. Nemam konačan sud, zapravo sam otvoren spram različitih značenja koje ta predstava otvara.

Ima li smisla danas na daske postaviti komade antičkih autora koji nisu dramatičari, ali su posegnuli za dijaloškom metodom, poput Platonovog „Manona“? I općenito ima li klasika danas smisla?
– Naravno. Mislim da nam je to nužnije nego ikad jer svi antički komadi itekako korespondiraju s našom današnjom situacijom. egzistencijalnom, političkom i metafizičkom. Imao sam ovo ljeto predivno iskustvo. Imao sam priliku otići u Epidaur u više tisuća godina staro kazalište koje prima 15 tisuća gledatelja. Gledao sam Aristofana i ta je predstava bila aktualnija nego bilo koja suvremena predstava koju danas možete gledati jer nam je puno više rekla o današnjem dobu, nego što veoma često to radi suvremeni teatar. Igrati klasične tekstove, ne samo antičke, nego i Ibsena i Čehova i, upišite bilo koga drugog, ima itekako smisla i da je to nešto bez čega kazalište naprosto ne može.

Razmišljate li o pisanju vlastitoga scenskog komada?
– Za sad ne. Imam toliko posla. Osim Filozofskog teatra, tu je i pisanje knjiga i putovanja i sve ostalo što radim, tako da sada nemam vremena za to. Nisam profesionalac u kazalištu. Ovo što radim, radim zato jer mislim da se s ovim programima može doprinijeti kazalištu i zato što mislim, ukoliko stvarno uspijemo, što jesno, nagovoriti jednog Slavoja Žižeka ili Tariqua Alija da napišu dramski tekst da to jesu doprinosi spajanju filozofije i kazališta. Za sada ostajem, ono što Rusi zovu спутник (sputnik, suputnik). Brecht i Benjamin su sami sebe zvani sputnicima koji putuju uz povijest.

Trenutno se nalazimo u periodu koji bi mogao promijeniti povijesni tijek Europe. Svjedočimo velikoj seobi naroda. U Europu dolazi popriličan broja ne-eueropske populacije. Hoće li se oni integrirati i asimilirati u društvu ili nas očekuje neka nova i uzbudljivija Europa?
– Da budem ciničan, moram se složiti s onim što je nedavno rekao šef Mercdes-Benza. Znate da je Mercedes dobar auto, koji je pouzdan, pa na isti način valja i vjerovat i šefu Mercedes-Benza, koji je prije nekoliko tjedana rekao da će izbjeglička kriza zapravo poslužiti kao nova droga, možemo to tako reći mojim riječima, novi input za novi njemački Wirtschafstwunder. Usporedio je to s dotokom migranata 60ih i 70ih godina u Njemačku, gdje su između ostalog bili i naši gastarbaiteri. Oni su pomogli oživjeti njemačku ekonomiju da ubrza još jedan korak naprijed. Šef Mercedes-Benza tvrdi da će se to sada dogoditi. Ja isto vjerujem u to. Tako da odluku Angele Merkel da u Njemačku pusti 800 tisuća izbjeglica ne bih tumačio samo u svjetlu njenog velikog srca i solidarnosti, nego mislim da će ponovo promijeniti Europu na jedan način, koji će prije svega ponovo koristi Njemačkoj. U ovoj situaciji nisam nužno optimističan, ali mislim da sfera te migracije zaista nadilazi ono što uopće možemo zamisliti da će se dogoditi, u smislu kvantitete, broja ljudi koji su se prisilno premjestili iz Sirije u Europu. Ono što mogu reći jest da je takva vrsta kulturnih interferencija uvijek pogodovala područjima na kojima se događala. Od Sjeverne Amerike do Europe. Ne bi bilo ni renesanse ni prosvjetiteljstva da nije bilo miješanja različitih kultura. Uostalom ne bi bilo ni pizze ni špageta da Marco Polo nije donio tjesteninu iz Kine i da naša osvajanja u Latinskoj Americi nisu donijela rajčicu. Bez interferencija nema europske kulture. U tome su smislu izbjeglice možda čak i jedino što može spasiti Europu.

FMV