prvo slovo kulture

Spasite Zagreb od ‘Spomenika domovini’ Nenada Fabijanića: to je smiješni podbačaj, nalik nadstrešnici pred kockarnicom

Svaka javna skulptura oblikuje ne samo prostor u kojemu se nalazi, nego i javno sjećanje, javni diskurs, odraz je odnosa moći i odnosa vlasti prema građanima ili podanicima, ukratko, svaki spomenik predstavlja koncentrat ideologije koja ga je postavila. U Muzeju za umjetnost i obrt nedavno se prezentirao nagrađeni projekt gradskog natječaja za Spomenik domovini, autora Nenada Fabijanića.

Ne želeći dovoditi u pitanje arhitektonsku umješnost potpisnika projekta, treba najprije istaknuti da je funkcija spomenika prvenstveno estetska, a ne uporabna. Drugim riječima, on nije arhitektura za masovna okupljanja (iako to može biti u svojoj sekundarnoj funkciji), nego vizualno i prostorno obilježje koje odaje počast nekome ili nečemu. Mislim da je to temelj svih nesporazuma oko ovog prijedloga spomenika, kao i negodovanja ljudi iz kiparske struke koji su individualno i putem institucija (Akademije likovnih umjetnosti i Hrvatskoga društva likovnih umjetnika) uputili Gradu proteste zbog činjenice da u propozicijama natječaja za spomenik Shoahu koji se planira, nositelj projekta može biti tek arhitekt, uz kipara kao suradnika, kao i zbog izostavljanja kipara iz žirija koji će o njemu odlučiti.

Prijedlog Spomenika domovini neuspio je iz nekoliko razloga, te predstavlja posvemašnje nerazumijevanje prostora. Najprije, tu je njegova forma nadstrešnice, koja podsjeća na predimenzionirani terminal na autobusnom kolodvoru. Oblik portala, poznat od rimskih trijumfalnih spomenika kao klasično obilježje pobjede, ovdje je spljošten i dizajniran poput strehe koja treba čuvati umornoga starca od sunca.

Nadalje, tordirana kocka koja bi, kako piše tekst obrazloženja, trebala poslužiti kao oltar (valjda za javna bogoslužja) neprimjereno je i, za tekovine građanskoga društva kojemu je sekularizam jedna od glavnih vrijednosti, uvredljivo guranje sakralnih simbola u javni prostor.

Je li riječ je o spomeniku republici koja bi trebala biti utemeljena na civilnim načelima ili o spomeniku teokraciji? Blizina Gradske vijećnice ovom oltaru znači i opasnost od daljnjeg zagađenja političkoga prostora isparavanjima tamjana. U neposrednoj blizini je i piramida Branka Silađina, spomenik devetstogodišnjici Zagreba koji je također obilježen bespotrebnom kršćanskom insignijom (ako je krajem 11. stoljeća Zagreb bio tek činjenica postojanja Zagrebačke biskupije, krajem 20. bio je sigurno puno više od toga).

Jedan je od najvećih problema ovoga spomenika i aluzija na Zid boli, mnogo puta silovani simbol Domovinskog rata, koji je početkom devedesetih postavljen ispred zgrade UNPROFOR-a, te je predstavljao patetičan prijekor međunarodnoj zajednici koja se oglušila na agresiju na Hrvatsku (za razliku od poltronskih klanjanja Zapadu kojima svjedočimo u neposrednoj blizini glavnoga zagrebačkog trga u vidu Europeizacije toponima i spomenika zvijezdama koje se već gase). Najprije su cigle Zida ugrađene u nespretni memorijal Dušana Džamonje žrtvama rata na Mirogoju iz 2004. Sada Fabijanić pokušava načiniti spomenik palom spomeniku, slažući staklene cigle u zid na južnoj strani svoga Spomenika domovini. Ta instalacija, koju zasada možemo vidjeti na simulacijama, pokazuje taj novi stakleni zid osvijetljen raznobojnim svjetlima, s refleksijom istih u plitkom bazenu ispod njega, što daje posve kičasti utisak predvorja nekog kasina (nedostaju samo zlatne ribice).

No, na stranu osobni dojmovi, zid (makar bio i „zid svjetlosti“, kako ga naziva autor) predstavlja vizualnu barijeru svakome tko s juga dolazi u grad i potpuno je nepromišljeno bilo staviti ga paralelno s Vukovarskom ulicom. Ideja po sebi mogla bi funkcionirati postavljena pod nekim kutom s ulicom i bez pretjerivanja sa šarenim svjetlima i vodom ispod, čime bi staklena stijena označavala dinamičan prodor u park. Taj jedini segment predloženoga Spomenika domovini koji ima neki vizualni potencijal tako je čudno postavljen, što je samo znak da se pri projektiranju spomenika i pri odabiru pobjedničkog rješenja više mislilo o  dojmu monumentalnosti, blještavilu i vanjskom efektu, negoli o javnom prostoru u kojemu spomenik treba živjeti, ili o ljudima koji s njime trebaju živjeti. Temelj spomenika još nije postavljen, i još nije kasno da nas gradski oci spase od ovog bezrazložnog mastodonta.

Feđa Gavrilović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...