prvo slovo kulture

Tragedija na maratonu pretočena u hvalevrijedno ostvarenje

Snaga je u meni (Stronger, 2017., 119 min)
Režija: David Gordon Green
Scenarij: John Pollono
Uloge: Jake Gyllenhaal, Tatiana Maslany, Miranda Richardson, Clancy Brown

Kada sam kao nadobuna petnaestogodišnjakinja po prvi put od mnogih pogledala već tada poprilično kultni film Donnie Darko, teško mi je bilo ne oduševiti se neobičnim i još neafirmiranim glavnim glumcem koji je naizgled psihički nestabilnog tinejdžera kojem čovjek kostimiran u zeca proriče kraj svijeta odigrao s nevjerojatnom lakoćom, karizmom i autentičnošću. Danas itekako popularni i za jednog Oskara nominirani (uloga gej kauboja u fantastičnom Brokeback Mountain, kojom je zadužio mnoge) Jake Gyllenhaal od tada je izgradio i više nego solidnu karijeru, profilirajući se u u karakternog glumca koji pomno bira svoje projekte i pri tom odabiru rijetko kad pogriješi. Stoga nimalo ne čudi da mu je u vidu najnovijeg glumačkog izazova kojeg se rado primio, u krilo sletio Stronger, biografski film Davida Gordona Greena o Jeffu Baumanu.

A tko je Jeff Bauman i po čemu je poseban? On je Bostonac, radnik u jednom od dućana lanca Costco, zajebant koji živi s mamom i voli popit, a koji se 15.4.2013. sa svojih 27 godina našao na krivom mjestu u krivo vrijeme. Taj je dan trebao ići na utakmicu Red Soxa koji su, tvrdi Jeff, izgubili već dva puta zaredom jer on zbog posla “nije mogao doći i sjediti na svom sretnom mjestu, ispijajući svoje sretno pivo”. No, kako bi ponovno osvojio srce svoje bivše cure Erin (Tatiana Maslany), koja je baš tad trčala maraton, odlučio ju je dočekati na cilju. Nesrećom po njega, upravo je u njegovoj neposrednoj blizini detonirana jedna od dviju bombi iz kućne radinosti, što je Jeffa stajalo obiju nogu. Druga stvar koju je napravio nakon buđenja u bolnici bila je davanje opisa jednog od bombaša, čime je FBI-u uvelike pomogao u istrazi i time postao svojevrsni heroj, utjelovljenje novonastalog slogana “Boston strong”.

No, Stronger ni u najmanjoj mjeri nije priča o potjeri za bombašima i njihovim sudbinama. Stronger je isključivo Jeffova priča, temeljena na istoimenom memoaru kojeg je napisao zajedno s Bretom Witterom – potresna, intimna, duboko bolna, ispričana filmskim jezikom bez imalo uljepšavanja, zataškavanja ili glorificiranja, nemilosrdno suočavajući nas kao gledatelje s prizorima kojima radije ne bismo svjedočili. A ipak ne skrećemo pogled jer nam rijetko koji film na tako eksplicitan način pokazuje što se dešava iza zatvorenih vrata. Dok Jeffova obitelj svojom naprasnom energijom i svojim konstantnim verbalnim izljevima pokušava pobjeći od tišine koja bi odzvanjala očajem glasnijim od svih njihovih riječi, Jeff je taj koji je primoran u samoći svoje sobe, na zahodu ili u kadi suočiti se sa svim ograničenjima i padovima, kako doslovnim, tako i metaforičkim, koje novonastala situacija sa sobom nosi. A bome nam se na uvid daje cijeli dijapazon njegovih posrtaja – od pada s wc školjke i urlanja u ručnik, preko pijanog spavanja u kadi prekrivenoj vlastitim govnima pa sve do očajničkog izlaska iz auta bez kolica pri ruci i puzanja prema ulaznim vratima.

Nakon uvoda koji nam dočarava Jeffov karakter i šarm, same eksplozije koju doživimo iz perspektive trkačice Erin pa sve do Jeffove hospitalizacije u kojoj glavnu riječ, opet i doslovnu i metaforičku, preuzima njegova familija predvođena temperamentnom majkom Patty (Miranda Richardson), izuzev nekolicine ključnih scena njegova buđenja te maestralno snimljene scene skidanja zavoja, Jeffa kao da nema, a gledatelji žele upravo i jedino njega. No, tome je namjerno tako, baš kako bi nas se nakon glasnog optimizma i sveprisutnog inzistiranja na Jeffovom junaštvu  katapultiralo u drugu stranu priče – onu u kojoj se Jeff glasno pita zar je junak zato što je izgubio noge, onu u kojoj on to sa svih strana toliko naglašavano junaštvo nije u stanju ni vidjeti ni osjetiti, onu u kojoj njegovu svakodnevicu sačinjavaju gorespomenuti soba, zahod i kada, u kombinaciji s dobro skrivenim PTSP-om. Ali i fizioterapijom, na koju odlučuje ići jer mu je plan ponovno prohodati, uz pomoć proteza. No i to sa sobom nosi daleko veće izazove i muke nego li on u početku može podnijeti – još jedan vrh planine za doseći, ovaj put bez kolica.

To izvanjsko slavljenje njega kao junaka pametno je i odmjereno izbalansirano s njegovim izmučenim unutarnjim svijetom – svaki put kada od obitelji, prolaznika, gomila ili medija dobije verbaliziranu potvrdu svoje snage, u idućem nam se trenutku bez pardona daje prikaz svega što bi mnogi spremno svrstali u kategoriju najvećih slabosti. I upravo takav pristup poetično nam objelodanjuje pravo značenje snage (čineći da se poistovjećujemo s gomilama koje Jeffa veličaju) koja ne može ni postojati bez svih nesavršenosti, poteškoća i kontinuiranog neuspjeha iz kojih se ista i ima prilike izroditi u svoj svojoj punini.

Tu je u priču, kao svojevrsna tampon zona između invanzivnog vanjskog i samoizjedajućeg unutarnjeg svemira, prekrasno ukomponirana Erin koja s s Jeffom obnovi romansu i služi mu kao najveći izvor potpore. No i to postepeno počne uzimati svoj danak, a film ne bježi od toga da prikaže svu kompleksnost i nezahvalnost njihove situacije i odnosa koji je, u svojoj srži i neovisno o  Jeffovom manjku ekstremiteta, jednako nesavršen kao i svaki drugi. Bez Gyllenhaala i Maslany, njihove prekrasne partnerske igre, njihovih sirovih i intenzivnih emocionalnih reakcija i pražnjenja u kombinaciji sa suptilnim trenucima duboke tuge, zabrinutosti, bespomoćnosti i očaja, Stronger bi, odgovorno tvrdim, bio upola ovoliko kvalitetan i sveprožimajuć, devastirajuć i intiman. A da su scene u kojima njihovo glumačko majstorstvo dobiva priliku zasjati u svom svojem sjaju trajale makar po pet sekundi duže, cjelokupni dojam bio bi još potpuniji.

U konačnici, Stronger je miljama daleko od šablonskih Hollywoodskih “inspirativnih priča”, usprkos postojanju pokojeg “Mi Amerikanci – junaci!” trenutka previše, od kakvih bijega očito nema. Kvalitetno napisanog scenarija i na momente stvarno pametne režije, film Davida Gordona Greena ponajviše osvaja vrhunskim izvedbama glumaca evidentno posvećenih svojoj umjetnosti, čime transcendira žabokrečinastu kategoriju “dobrog filma” i sigurno pliva u vodama “hvalevrijednog ostvarenja” koje prvenstveno postoji kako bismo ga duboko osjetili i iz mraka (dvorane) išetali – osnaženi.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...