prvo slovo kulture

Slavlje bez slavljenika

Otac 8Krenuo sam sinoć u Društvo hrvatskih pisaca na devedesetu obljetnicu rođenja, to jest rođendan Slobodana Novaka.

U džepu kaputa imao sam probno otisnuti primjerak svog romana Štakorbar u izdanju Gradske knjižnice Rijeka. Želio sam ga pokloniti Slobodanu Novaku. Razmišljao sam putem da li njemu vid u tim visokim godinama dopušta da čita ikakve knjige. I ako ga služi, može li si on uopće dopustiti da dragocjene minute na ovom svijetu troši na takav neki kurac. Možda ipak može, taj moj roman je kratak, ne deblji od Slobodanovog Izgubljenog zavičaja, slova su masno odštampana. A na prvoj stranici napisao sam mu i posvetu kojom sam ga želio primamiti na čitanje:

„Dragom Slobodanu, ja sam ovaj roman pisao po uzoru na Vaš „Izgubljeni zavičaj“, ali svojim skučenim, pomalo autističnim stilom, pa možete vidjet kako se od vaše kokoši izleglo ošugavljeno, beskrvno, zakržljalo pile. Dok sam pisao ovaj svoj roman ja sam stalno imao na umu da bi ga vi jednom  mogli pročitati i izreći mi svoj sud. U slučaju da bi se vama imalo svidio, meni bi to značilo više od iti jedne pohvalne kritike ili nagrade.“

Na stanici kod Držićeve u tramvaj je ušla spisateljica Nora Verde. Sjela je do mene, pitala me kamo idem. Kad sam joj rekao, namrštila se kao da je pojela buđavi Falafel kebab.

– Ideš na tog starog fašista… Imaš li ti u sebi imalo moralne odgovornosti, građanske svijesti? Pa jel znaš da je on napisao pamflet u kojem maltene traži da se čitavu našu LGTB zajednicu progna iz Hrvatske? Digli smo tužbu protiv njega! A ti mu se ideš poklonit na devedeseti rođendan kao neki na stranu začešljani hitlerjugend starom Gebelsu.

– Daj pusti me na miru, nisam ti ja Karmela Špoljarić, promrmljao sam.

Točno u pola osam došao sam u prostorije DHK. Na jednom me uhvatila teška trema. Učinilo mi se debilno, previše jadno da sad idem Novaku uturavat taj svoj roman… Nije se skupilo ni baš nešto ljudi. Stamać, Božidar Petrač, Jakša Fiamengo, Tonko  Maroević i ekipa. Najmlađi među njima bio je mladi matičar i moj redakcijski kolega Feđa Gavrilović. Odmjerili bi pogledom svakog tko je ušao u prostoriju, pogotovo ako im je bio nepoznat. Imao sam osjećaj kao da sam u nekom stranom gradiću ušao u opasan saloon, bez revolvera. I gdje ću sad u toj atmosferi pružat Novaku taj svoj roman? Dobro da mu nisam kupio i kanticu sladoleda kako sam namjeravao, jer je u „Digresijama“ Novak rekao da mu je najveći porok prekomjerno jedenje sladoleda. S tim sladoledom u vrećici zbilja bih tu ispao totalno kreten, i još bi mi se vjerojatno brzo i otopio jer je u prostorijama DHK bilo pojačano grijanje kao u kakvom reumatskom lječilištu.

Sjeo sam između Feđe i HTV-ove novinarke Line Kežić koja je nekim čeznutljivim pogledom promatrala svog umirovljenog kolegu Mladena Kušeca; on je sjedio u prvom redu.

Predsjednik Društva književnika Božidar Petrač izašao je za govornicu pored koje se nalazio stol, a na stolu položen bijeli Panama šešir. Petrač je pročitao pismo slavljenika:

– „Poštovane kolegice, kolege, najstariji sam član ovog časnog Društva. Mogu i moram reći: duh mi je spreman, ali put je slab. Zato me večeras nema među vama. Želim vam svima da me premašite i godinama i djelom“.

Odahnuo sam. Sad bar više nisam bio u iskušenju da mu poturam svoj roman. Mogao sam se opustit. Udobno sam se namjestio na stolcu i slušao glumačkog doajena Joška Ševu kako dojmljivim muškim glasom čita ulomke iz „Izgubljenog zavičaja“. Onaj Panama šešir sa stola nataknuo je sebi na glavu kako bi podsjećao na Slobodana Novaka.

Kad je to završilo otišao sam s Feđom popiti pivo u Kino Grič. Raspravljali smo o Novaku. Dosta me kosnulo kad je Feđa rekao da baš i ne pada u nesvijest pred Novakovom prozom:

– Okej je to za hrvatske prilike. Ali usporedi tu njegovu prozu s Kišom. Pa i Mirko Kovač mi je bolji od Novaka.

– Nemoj to u Matici nikad reć pred Stamaćem.

– Ma, boli me kita – drznuo se Feđa.

Na to sam mu, aludirajući na njegov odnos prema Matici, citirao ulomak iz Kovačeve „Europske truleži“:

– Europska trulež i ove godine napada legla matice, mnoge joj stvari pogoduju, sporo se suzbija, otporna je na oprobana sredstva.

Feđa je zamišljeno zafrknuo brčiće.

 Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...