prvo slovo kulture

Sjajni fotografski projekt o obitelji – bez ljigavog self-help propovijedanja

vjezbanje obiteljiIako su mi sa svih strana sugerirali pisanje o novim Artukovićevim radovima, mislim da bi bilo šteta ne osvrnuti se na izložbu “Vježbanje obitelji” fotografkinje Petre Mrše u Galeriji Kranjčar, koja je, čini se, ponovno živnula nakon duže pauze.

Izložba nam predstavlja dokumentaciju vježbi koje je Petra izvela sa svojom obitelji na Velebitu, ne bi li ih bolje upoznala i problematizirala obiteljske odnose općenito, a rukovodeći se Focaultovom tezom da se znanje dovodi u pitanje iskustvom, zaključuje da se: „znanje o sebi i drugome u intimnom odnosu može preispitati poticanjem iskustva koje bi se razlikovalo od dosadašnjeg zajedničkog iskustva“ (autoričin tekst na izložbi).

Vježbe koje su članovi zadavali sastoje se od meditacija, Grotowskovljevih glumačkih vježbi, poziranja i sličnog, a u katalogu umjetnica donosi popis mogućih vježbi koje bi hipotetski posjetitelj mogao pokušati sa obitelji. Pokuša li svatko zamisliti svoju obiteljsku zajednicu u tim situacijama, shvatit ćemo da je sam performativni dio projekta sam po sebi jedno izuzetno teško ostvarenje, jer svaka od njih zahtijeva od izvođača jako puno odricanja svoga ustaljenog položaja u obiteljskoj zajednici, na što je malo ljudi spremno pristati.

Slike na rubu insceniranog i dokumentarnog prikazuju neobične i nedokučive radnje, a stvorena bliskost i dramatične interakcije događali su se u međuprostorima između fotografija. Mnogi dokumentarni filmovi na klišeiziran način pokušavaju prikazati upravo tu dinamiku međugeneracijskih sukoba i bliskosti u obitelji, pa je vrlo inteligentan autoričin potez što se uklonila toj privlačnoj i dramatičnoj, ali zapravo banalnoj priči o gradnji odnosa (a izlet je uistinu bio dramatičan i bilo bi tu građe za baš patetičan dokumentarac) koja bi bespotrebnim izljevima osjećaja opteretila projekt.

Vjezbanje obitelji Petra MrsaFotografija koja prikazuje kosinu planine ili planinsku kućicu, kao i crno bijela slika sa članovima obitelji u bliskom planu dovoljan su lokacijski i psihološki kontekst koji uvodi u priču. Umjetnica je težila čistoći dojma i emocionalnoj poveznici s arhetipom obitelji, koju ostvaruje na suptilan način. Međutim, u prezentaciji radova više ekspliciranog konteksta značilo bi manje pretpostavljanja i samim time – manje konteksta. S objašnjenjem od čega se sastoje vježbe na pojedinoj fotografiji, kao i koji ju je član zadao, gledatelj ne bi zastajao pred pitanjem sadržaja (ili zagonetke prikaza), nego bi ga upio i ne bi više obraćao pažnju na njega, a perceptivnu energiju usmjerio bi na obiteljske odnose u nesvakidašnjim situacijama. Poanta ciklusa nisu bizarne scene i uživanje u nedokučivosti, nego upravo (ne)mogućnost „obiteljskih vježbi“ i njihovo ostvarivanje.

S time je u vezi i lokacija Velebita, koji figurira kao hrvatska Arkadija, s tradicijom od Petra Zoranića do Ede Popovića. Odlazak u prirodu radi povezivanja sa nesvjesnim u sebi motiv je s antičkim korijenima (kod Teokrita ili Virgilija), da bi se od srednjega vijeka objekt upoznavanja proširio na zajednicu i kolektivne mitove, želje i frustracije (kod primjerice Boccaccia i spomenutog Zoranića, ili u baroknim slikarskim i dramskim alegorijama). U građanskom društvu, svaka kritika kreće od obitelji koja se raščlanjuje u, primjerice, realističnim romanima i salonskim dramama. Obitelj je tu središnja karika između društva i pojedinca iz koje proizlaze svi problemi. Kako je u ciklusu Nova škola Mrša brutalnom iskrenošću dokumentirala komplikacije pri dolasku novog malog člana obitelji, propitujući permisivni odgoj,

Vježbanje obitelji je njezin nastavak bavljenja temama života s najbližima, no bez propovijedanja, bez pobune protiv uzusa, ili ljigavih savjeta o navodno ostvarivom skladu. Problem različitih karaktera koji su društveno prinuđeni na zajedništvo ovdje je adresiran kao činjenica s kojom se treba pomiriti, a njihov (prisilni) izlet na Velebit s popratnim vježbama možda je jedini način bijega od individualne opterećenosti sobom i uspostavljanja, barem privremenih, organičkih, harmoničnih međuodnosa kakvi vladaju u prirodi. Baš zato što ona nema emocija, idealna je za odustajanje od vlastitih. Rad uspješno koristi tu emotivnu nezainteresiranost prirode, prikazujući situacije u kojima je nužno izgubiti sebe za upoznavanje drugoga, ali ne i njihove posljedice, ne i promjene upisane u protagoniste projekta. One su ionako njihove osobne i ne tiču nas se. Pomaci u nama i pitanja koliko bliskosti s obitelji dopuštamo i koliko je uopće potrebno (ili smo na nju tek osuđeni), nešto je čime ispunjeni napuštamo ovaj sjajan fotografski projekt.

 

Feđa Gavrilović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...