prvo slovo kulture

Sigur Rós u Domu sportova: Eksplodirajuće sunce, umiruća zvijezda, (prepo)rođeni čovjek

20.10.2017., s početkom nešto iza 20:30, publika koja se ciljano okupila u Domu sportova u Zagrebu imala je priliku biti najnježnije moguće katapultirana u jednu sasvim drugu dimenziju koju je, nakon dva odsvirana seta u dva i kusur sata, bila primorana napustiti. Tako je Mala dvorana postala poput svemirskog broda koji plovi brojnim galaksijama, omogućujući nama putnicima da osjećamo zanos, divljenje i dirnutost uslijed njihovih beskrajnih prostranstava u koja imamo neopisivi privilegij zaviriti. Za to je putovanje zaslužan ni više ni manje nego Sigur Rós, tročlani islandski bend osnovan davne 1994. u Reykjaviku i nazvan prema Sigurrós Elín, sestri pjevača Jónsija Birgissona, inače vanzemaljca, vilenjaka i alkemičara.

Bez predgrupe, najave ili pozdrava (ako ne brojimo pjevačevih sramežljivih par rečenica na islandskom usred koncerta), a u konačnici i bez odsviranog bisa, trojac sastavljen od spomenutog maga, basista Georga Hólma te bubnjara Orrija Pálla Dýrasona stupio je na scenu kao homogeni entitet koji je od prvog do zadnjeg tak(k)ta postojao isključivo kao kanal u službi svoje glazbe. A gotovo da je ni ne možemo nazvati “njihovom”. Jest potekla od njih, no ta nadahnuta i silovita vizija pretvorena u auditivni raj, kao i njeno djelovanje na okupljenu masu, u potpunosti je van kontrole svojih tvoraca – oni su ništa doli sluge koji je ponizno prenose, svjesni toga da je njihovo “stvorenje” daleko veće i značajnije od njih samih.

Foto: Koraljka Suton

A to bi se “stvorenje” najtočnije moglo opisati kao nepregledni ocean svih ljudskih stanja, čuvstava, emotivnih nijansi, kao nakupina kapi koje sačinjavaju samu srž čovjekove duše – pretočenih u zvuk.  No zvuk koji proizvode instrumenti, između ostalog i pjevačeva gitara koju svira gudalom, samo je jedan od faktora zaduženih za magiju – Jónsijev specifičan način pjevanja, njegov čarobni falset koji zvuči gotovo neljudski (ili nadljudski?!), zahvaljujući svojoj sposobnosti da dopre i do najdubljih kutaka slušateljeve nutrine i sam postaje zaseban instrument. Tim više jer je dobar dio njihova opusa, osim na islandskom, otpjevan i na vonlenskoj – nikakvom jeziku, već nizu beznačajnih slogova i fonema vokaliziranih na način da podebljaju već postojeći emotivni naboj.

I upravo ovaj koncert najbolje dočarava i biva svjedočanstvom toga kako glazba, na ovakav način osjećana, iznesena i izvedena, transcendira ograničenja jezika i svih popratnih mentalnih koncepata. Nisam morala ni gledati oko sebe da osjetim kako je dvorana upala u kolektivni trans kao usred kakvog šamanskog rituala – svatko od nas je na svoj način dopustio alkemijskim procesima da se spontano odviju, time nas transformirajući i čisteći, neovisno o tome kretali se mi u zadanom ritmu ili pak nepomično sjedili i osjećali kako se te vibracije stapaju s našim stanicama i uzrokuju psihofizičke reakcije u vizu suza čistog ganuća, iznenadne ekstaze, nepatvorene radosti ili pak neobjašnjive boli. Jer ako njihova glazba išta čini, onda otvara emocije slušatelja i pušta im krv – a samim time i iscjeljuje na brojim nevidljivim razinama.

Foto: Koraljka Suton

Za iskusiti sve navedeno ne da nije bilo potrebe zatvarati oči, već bi sam taj čin bio posve suvišan. Na trenutak sam probala, a onda shvatila kako spektakularni light show u kombinaciji s konceptualnim video zidom ne samo da u potpunosti prati glazbu i sve njene mijene – ta vizualna komponenta jest bila glazba Sigur Rósa pretvorena u svjetlost, boje i oblike. Okupirajući nam osjetila, njihov koncert gotovo da je usporediv s dvosatnom sesijom tantričkog seksa, polagano se gradeći i pripremajući teren samo kako bi kulminirao prosvjetljenjem, trenutkom potpune predaje kontrole, identiteta, sebe – svakom pjesmom iznova i iznova i iznova. Sunce je eksplodiralo, zvijezda je umrla, čovjek se (prepo)rodio. Nebrojeno puno puta.

Koraljka Suton 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...