prvo slovo kulture

Samoća traje točno onoliko koliko ti treba da se prilagodiš

GirlsSpakirao si se. Gledaš izmjenično kufer i prašnjavi zidni sat iščekujući trenutak odlaska. Nervoza i uzbuđenje su tvoji novi šefovi, a otkucane sekunde obavljeni posao i dopuštenje da izdahneš.

Ustaješ, pozdravljaš se sa starim uspomenama i stanom kojem si dao priznanje doma.

Ostavljaš sve za sobom – rodbinu, prijatelje, gorčinu, razočaranja, uspjehe, vesele trenutke… Ideš u nepoznato, ispunjen jedino nadom da će novi početak preokrenuti sve loše navike skupljene po putu. Zatvaraš vrata i ostavljaš dio sebe, sretan jer te čeka prilika da stekneš neko novo “ja”.

Selidba u stranu zemlju riskantan je, ali uzbudljiv proces.  Tko nije prošao veliki odlazak, ne može razumjeti osjećaj kad prvi put zaspeš u novom stanu, u stranoj zemlji, potpuno obuzet čuđenjem nad onim što si učinio. S vremenom, emocije te puste i nastaviš živjeti kao i svugdje. Ipak, ta prva noć, koju sam osobno proživjela nekoliko puta, ureže se u sjećanje kao friž na starom drvenom stolu. I dan-danas se mogu sjetiti mirisa male sobice u Washingtonu ili buke New Yorka, dok u glavi luduje tisuću misli okusa umora. Tu prvu večer uvijek je teško zaspati.

Mnogo prijatelja je otišlo u inozemstvo. U zadnjih par godina popriličan broj. Ostavili su sve za sobom i svi su proživjeli taj isti osjećaj. Kasnije su mi dolazili i govorili kako sam imala pravo. Svoju prvu samostalnu internacionalnu selidbu osjetila sam sa 17 godina, mogu čak reći da jednim dijelom nisam ni bila svjesna što me čeka ni što radim. Prednost je u tome što mladost ide ruku pod ruku s ludosti, tako je zabrinutost skoro zanemariva. Sada je drugačije.

Prva noć na stranom mjestu prvi je dodir s novim svijetom. Nije to dolazak na aerodrom, niti slijetanje, niti prva kava u čudnom kafiću – već prve sklopljene oči u krevetu koji nije tvoj.

Zanimljiva stvar kod odlaska je da mi sebe uvijek vidimo istima. Prijatelji nas zatvore u kukuljicu zadnjeg pozdrava i mi smo kao fosili uvijek takvi kakvima su nas vidjeli dok smo odlazili. Sjećamo se starih uspomena kao da su jučer bile i ubacujemo stare prijatelje u kontekste novih događanja kroz Skype, Facebook i slično. Često ne vidimo promjene koje se zbivaju, sve dok se prvi put ne vratimo kući. Tad, kao i onu prvu večer, misli krenu marširati, pokušavajući objasniti sve mjesece nostalgije i držanja za halje prošlih vremena. Prijatelji često ne mogu razumjeti  što si prošao vani, osim ako i sami nisu proživjeli slično. Taj trenutak, taj prekid veze, često je korak koji ljudima zauvijek zatvori vrata povratka. Jednako tako, mnogi u tom trenutku odluče da možda ipak nisu stvoreni za život van rodne zemlje.

Odlazak iz vlastite države zahtijeva prilagodbu. Kulturološku, fizičku i psihičku. Zahtijeva da prihvatiš pravila novog mjesta. Zahtijeva da prihvatiš činjenicu da možda nećeš imati prijatelje jako dugo vremena i da moraš imati čeličnu volju da izdržiš samoću. Samoća nije vječna, traje točno onoliko koliko nam treba da se prilagodimo, da ostvarimo životnu rutinu. Tad već dođu i ljudi, prvo poznanici, pa onda i prijatelji… A oni, s kojima smo nekad dijelili budućnost, sada dijelimo prošlost. Mnogi polako iščeznu iz vidokruga.

Prva noć je početak promjene, prva noć je ponedjeljak svake dijete. Prva noć je veliki korak odrastanja jer prvu noć mnogi shvate upravo ovo: “Ljudi su prvenstveno paćenici pripadnosti, a uz pripadnost obitelji i prijateljima (na mikro razini) država nam kroz nacionalnost stvara identitet većeg pripadanja (na makro razini). Odstupiti od vlastitog identiteta kroz odlazak u tom smislu znači i odstupiti od jednog velikog dijela sebe u svrhu izgradnje novoga, još uvijek nepoznatog dijela, baziranog samo na idejama.”  A to, dragi moji ljudi, nikad nije lako.

Jelena Vukosav

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...