prvo slovo kulture

Sadašnji kazališni mainstream nudi premalo kvalitetnih predstava

Ideja je naoko jednostavna. Dvije predstave, dvije kazališne kuće, dvije države i način na koji pokušavaju uspostaviti kazališni mainstream.

O važnosti uspostave kvalitetnoga kazališnog mainstreama u Zdravome društvu Srećka Horvata 12. studenoga su govorili Ozren Grabarić i Rade Šerbedžija. Govoreći o razvoju, napredovanju glumca i glume te o ulozi nesvjesnoga, Ozren Grabarić se u toj emisiji dotaknuo teme kanona u umjetnosti. Kvalitetno tradicionalno kazalište može biti rasadnikom najboljih avangardnih uradaka i samo dodatni poticaj off teatru. Zato je zanimljivo vidjeti, na temelju ciklusa Europskoga kazališta u ZKM-u i gostovanja Jugoslovenskoga dramskog pozorišta, kako te dvije kazališne kuće oblikuju vlastite umjetničke kanone i kako sudjeluju u uspostavljanju kazališnog manistreama.

Jugoslovensko dramsko pozorište predstavilo se zagrebačkoj publici dvjema predstavama, Andrićevom Gospođicom (12. studenoga) i Shakespeareovim Otelom (13. studenoga). ZKM će se 29. i 30. studenoga beogradskoj publici predstaviti Čehovljevim/Jelčićevim Galebom i Žutom crtom, suvremenim tekstom Juli Zeh i Charlotte Roos. Već se u odabiru tekstova kriju svojevrsne razlike u poetikama i viđenjima kazališta. Pomalo je nezahvalno uspoređivati tekstove, ali i predstave, sasvim različitih karaktera, no u ovome je slučaju usporedba ipak moguća.

Gospođica je, u režiji Gorčina Stojanovića i dramatizaciji Marka Foteza statična, scenski siromašna predstava koja nam na pomalo nezahvalan način za kazalište pokušava ispričati priču o mladoj, ali zapravo duboko nesretnoj i usamljenoj Rajki Radaković (Nataša Ninković) koja se slijepo drži obećanja danog ocu na samrti da će štedjeti. Štednjom ugrožava vlastitu i obiteljsku egzistenciju te postaje imunom na tadašnja društvena previranja. Gradi oko sebe oklop koji jedino povremeno uspijeva probiti njezin ujak, daidža Vlado (Srđan Timarov). Slojevitost Andrićevih likova ne uspijevamo doživjeti u predstavi, suviše su plošni, njihove su sudbine pojednostavljene i katkad se bespotrebno pozivaju na trenutačne političke aktualnosti. Predstava je statična, bez oscilacija, zapleta, jednolične fabularne linije koja je, kao i vrijeme, usmjerena nekakvu cilju. Ono što iznenađuje su umetnute pjesme, na što nije imuna zagrebačka kazališna scena (primjerice, Gavellin Osmi povjerenik, Na dnu u HNK-u i dr.). Dakle, umetanje se pjesama bez obzira na njihovu svrhovitost trenutačno očito smatra poželjnim.

Gospođica

Valja pripomenuti kako je postavljanje romana na scenu dramaturški izazov u čiju su zamku upale dvije Gavelline predstave (Osmi povjerenik i Zločin i kazna), no takvi se uvjetno rečeni propusti daju nadoknaditi bilo izvedbom, bilo scenskim rješenjima. Gospođica je prosječna, gledljiva predstava koju je brojna zagrebačka publika dočekala s ushitom, a srbijanska kritika s popriličnim neodobravanjem.

Slično se dogodilo sa Žutom crtom u režiji Ivice Buljana (1965.), iako je naravno riječ o sasvim različitim poetikama. Poprilično mlaka, često bez jasnoga određenja dobro/loše, kazališna kritika tu predstavu nije dočekala ravnodušno. Tomislav Čadež (Jutarnji list) i Igor Ružić (t-portal) predstavu su negativno okarakterizirali na više razina dok je Miljenko Jergović jedini stao u obranu uratka.

Zanimljivost se usporedbe krije u različitosti konteksta i izvedaba. Andrićevsko vrijeme previranja u kojemu je sve novac, u kojemu politika ne bira iduću žrtvu, vrlo je lako prenijeti u današnjicu, iako redatelj to ne uspijeva. Jednako tako ne uspijeva u komunikaciji s publikom jer nas ni emocije ni razvoji scena ne dodiruju. S druge strane, tekst Zeh i Roos o imaginarnoj crti, zabrani, mentalitetu stada, apsurdnosti europske birokracije ostaje nedorečen, površan s obzirom na njemačku tradiciju kritičkoga mišljenja. No, postavljanje na scenu, uključenost i provociranje publike potvrđuju Buljana kao redatelja koji gledatelja ne ostavlja ravnodušnim. Bit će zanimljivo kako će beogradska publika reagirati na provokaciju i prodaju tijela Helene (Lucija Šerbedžija) koja, iako u kazališnoj formi passé, i dalje “provocira” hrvatsku publiku.

Galeb

Bobo Jelčić (1964.) Galebom kritizira tradicionalno kazalište te uključuje gledatelje u predstavu tako rušeći granicu publika/glumci. Kako će sam reći, dramska mu literatura nije toliko zanimljiva koliko stvarna životna situacija, što je najbolje pokazao, u suradnji s Natašom Rajković, predstavom S druge strane u ZKM-u. Mladi srbijanski redatelj Miloš Lolić (1979.) Otela (kako se predstava naziva na srpskome) ne dekonstruira, nego iskorištava bogatstvo njegovih riječi svodeći scenografiju i glazbu na najmanju moguću mjeru kako bi prikazao bavljenje Otelovim i Desdemoninim brakom brigom “državotvornoga muškog svijeta”. Otelo (Vojin Ćetković) se infantilno kreće između strasti i izdaje, Jago (Nikola Đurićko) izvrsno igra ulogu smutljivca koji u redateljevoj interpretaciji ne biva toliko negativnim, čime nas zapravo tjera na introspekciju. Ako nam Jago nije toliko nesimpatičan, tko smo onda mi sami, u čemu leži naša odgovornost?

Lolić (1979.) se u postavljanju klasika nije služio scenskim trikovima, radikalnim interpretacijama. Oslonio se na scenski govor, glumce i tekst, no pritom nije zapao u dosadni tradicionalizam jednoličnoga izgovaranja teksta, nego je jednostavnim postupcima i scenom glumce učinio nositeljima tragičnoga. Dramsku je napetost načinio stalnom prisutnošću svih glumaca na sceni. Jelčić u Galebu autorski nadograđuje Čehovljev tekst, glumci tekstove izgovaraju u maniri svakodnevnoga razgovora, publika neposredno biva uključena u predstavu. Čehova tu i nema mnogo. Ostaje pitanje što ta predstava nudi čitateljima Čehova, a što kazališnoj publici neupućenoj u izvornik.

Otelo

Zanimljivo je još pripomenuti kako je Otelo bio slabije posjećen od Andrićeve Gospođice, što ipak u jednu ruku sugerira kako je kazališnoj publici bliži domaći tekst.

Jugoslovensko dramsko pozorište hrvatskoj se publici predstavilo dvama klasičnim uradcima dok će se Zagrebačko kazalište mladih srbijanskoj publici u petak i subotu predstaviti kazalištem današnjice, trenutka u kojemu jesmo, procesa stvaranja. Kako bismo se uopće mogli svekolikoj publici predstavljati drugim kazališnim formama, morali bismo ipak poboljšati stanje sadašnjega kazališnog mainstreama koji nam može ponuditi rijetke kvalitetne predstave (primjerice, Čehovljev Višnjik u režiji Vite Taufera, zagrebački HNK). Na tome bi ponajprije trebali poraditi HNK i Gavella kao kazališne kuće koje na repertoar uglavnom uvrštavaju klasike. Avangarda bez kvalitetnoga komercijalnog programa i nema nekoga dubljeg smisla.

          Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...