prvo slovo kulture

O riječima i bogovima (refleksija jednog prevodioca)

Činjenica da je najpouzdaniji i gotovo nepogrešiv znak toga da su određene, u pravilu “velike” riječi izgubile značenje ili, u najmanju ruku, da je to značenje opasno zamračeno, upravo to da su ljudima “puna usta” tih riječi, da nas se njima neprestano “bombardira”, toliko je potkrijepljena da je ne treba dalje potkrepljivati. Izbjegavajući danas krajnje nepopularni atribut “objektivno”, možemo reći da ona spada u red činjenica koje može nijekati samo netko tko ili ne raspolaže dostatnim sposobnostima za uvid u (tu) stvarnost, ili (tu) stvarnost hotimično ignorira.

Ipak, usprkos toj njenoj bjelodanosti i neprijepornosti – ili upravo zahvaljujući njima – važnost te činjenice i njezin pravi karakter često se umanjuju i relativiziraju. Neki od nas, među koje i sam pripadam, u svojoj pomalo zastarjeloj težnji za problematiziranjem i objašnjavanjem onoga što je svemu normalnom svijetu posve jasno i neupitno, te u posve zastarjeloj vjeri u postojanje neke svima dohvatljive temeljne “stvarnosti”, smatraju da je to pitanje strahovito bitno i ozbiljno nastoje na njega pružiti odgovor. Glavni, ako ne i jedini razlog zbog kojeg se činjenica o kojoj je riječ toliko omalovažava i/ili zanemaruje jest, prema mojem mišljenju, upravo nevjerojatno rašireno i takoreći etablirano pomanjkanje volje da se prodre u dublju i složeniju stvarnost koju ona očituje. Svaka “činjenica”, naime, koja ne želi biti samo podatak namijenjen obradi stručnjaka intra muros očituje neku istovremeno dublju, složeniju i općenitiju stvarnost, na kojoj se ona temelji, na koju referira i s kojom tvori stanovito “organsko” jedinstvo – ono što filozofi nazivaju fenomen.

Očito je međutim da je ovdje riječ o bitno jezičnom fenomenu. Kao što već odavno znamo, riječi nisu monadski entiteti koji bi imali bilo kakvu konzistenciju kao takvi, u sebi samima, već potpuno ovise o “načinima na koji ih se upotrebljava”, to jest spaja s drugim riječima u situacijama i “kontekstima” što uglavnom nisu diktirani apstraktnim, jednom zauvijek utvrđenim sustavima kojima se bave lingvisti, nego mnogostrukim i promjenjivim “jezičnim igrama”. “Samo propozicija ima smisla; samo u kontekstu propozicije riječ ima značenje”, ustvrdio je tvorac toga glasovitog koncepta u Tractatusu, da bi ga kasnije, u Filozofskim istraživanjima – gradeći na istim premisama i na njihovoj kritici u isti mah – razradio. Naravno, koncept “jezične igre” suviše je kompleksan a da bi ga se ovdje moglo podrobnije analizirati. No, pojednostavljujući, ono što Wittgenstein želi reći jest to da konteksti upotreba riječi nisu apstraktni nego konkretni, “življeni”, da su pravila jezičnih igara znatno drukčija od apstraktnih pravila utvrđenih gramatičkih i sintaktičkih igara: “Govorenje jezika je dio aktivnosti, odnosno određena forma života”. Propozicije kao takve ovise o mnogo širim, složenijim i konkretnijim aspektima govorne aktivnosti nego što su strogo logički sustavi i njihove konfiguracije. Ono na osnovi čega riječi poprimaju značenje ili referenciju (bedeutung) određena je jezična igra, određena forma života kao “zajedničko ljudsko ponašanje” koje je, kao takvo, glavni okvir, izvor i temelj cjelokupne naše jezičnosti.

Udaljavajući se, koliko se to samo može, od Wittgensteina i filozofije, usuđujem se zastupati tezu da oni koji su najovlašteniji baviti se ovdje načetom problematikom nisu filozofi, pa čak ni pisci u ograničenom i uvriježenom smislu riječi, a najmanje profesionalni lingvisti (stručnjaci koji nužno djeluju intra muros), nego prevodioci. Ili, u najmanju ruku, one i oni od nas koje su sklone i koji su skloni reflektirati o onome čime se bave – a iz vlastita nemalog iskustva s ponosom mogu ustvrditi da je to većina (što, nažalost, ne mogu ustvrditi ni za današnje filozofe ni za današnje pisce u ograničenom i uvriježenom smislu riječi – zbog lakšeg snalaženja i uštede prostora, u daljnjem tekstu “FIP”). Dok se FIP uglavnom služe riječima u njihovim više-manje gotovim, danim značenjima, ne propitujući ih ili ih propitujući samo u svrhu učinkovitosti vlastite ekspresije, prevodioci se danonoćno bave mogućim značenjima, podznačenjima, nijansama značenja što ih riječi poprimaju u svojim različitim upotrebama, interakcijama i prijenosima, često hirovitim i neuhvatljivim, iz jedne jezične igre u drugu, iz jedne forme života u drugu. Drugim riječima, dok FIP uglavnom žele nešto reći, prevodioci žele i očekuju da riječi nešto kažu njima. Za razliku od prvih, one i oni riječima se toliko ne služe koliko ih osluškuju. Ili, da upotrijebim paralelu koju sam već negdje upotrijebio, oni ih njuše.

No, da se posljednji put, nakratko i sasvim progodice vratim na filozofiju. Jedan od najvažnijih živućih filozofa, i jedan od rijetkih koji su obdareni navedenom strpljivošću prema samim riječima, spomenutim njuhom, Alasdair MacIntyre veći je dio svoga rada posvetio upravo objašnjavanju “velikih” riječi, kao što su vrlina, dobro, zajednica, autoritet itd. On konstatira da su te riječi uvelike izgubile svoje prvobitno i pravo značenje, postavši svojevrsnim semantičkim leševima koje se može uskrisiti, ako ikako, samo dugotrajnom, obično cjeloživotnom, strpljivom stvaralačkom obnovom njihovih nekadašnjih referencijskih okvira, formi života u kojima su te riječi poprimale značenja, a koje on naziva “tradicijama”. Na primjer, što se tiče “vrline” u njezinu prvobitnom i pravom značenju aretê – riječi koju MacIntyre osluškuje s osobitom pažnjom –, da bi se dohvatilo to značenje nije dovoljno čitati Aristotela i komentare na njega, nego je usto potrebno i razvijati je i prakticirati unutar određene tradicije (aristotelovske, tomističke, jakobinske, kantovske, rawlsovske itd.). Jedino se u tom prakticiranju u nekom širemu, zajedničkom okviru može dohvatiti pravo značenje riječi “vrlina”, odnosno shvatiti (točnije, shvaćati) što vrlina doista jest. U protivnom, ta riječ ne samo da se petrificira i postaje pukim apstraktnim pojmom nego i njena upotreba nužno vodi kojekakvim izobličenjima značenja i pogibeljnim zloupotrebama.

I riječ “istina”, čijem nevjerojatnom procvatu u našemu, a i ne samo našemu javnom i medijskom prostoru u zadnje vrijeme svjedočimo, nedvojbeno pripada toj klasi riječi. Doista, može nas iznenaditi iznenadna popularnost te riječi u gotovo svim područjima najšire javne sfere, nakon “postmodernističkih” sedamdesetih i osamdesetih, djelomice i devedesetih, kada je ona bila toliko démodée da je tko god se usudio upotrijebiti je bio automatski isključen iz svake ozbiljnije rasprave. No, i opet, ovo bez daljnjega nije mjesto za propitivanje uzroka, a ponajmanje uzroka tako zamašnih globalnih fenomena. (To prepuštamo FIP-ovima). Kao što sam napomenuo na početku, ovdje nas ne zanimaju toliko uzroci koliko dublje značenje odnosno karakter fenomena, uostalom jednoga znatno skromnijeg i partikularnijeg, “puko” jezičnog fenomena. A taj se karakter ponajviše pokazuje upravo u činjenici od koje smo pošli – činjenici naime da ćemo se, uključimo li gotovo bilo koji televizijski ili radijski program, otvorimo li gotovo bilo koje novine, posjetimo li gotovo bilo koji portal, pa čak, ako smo razumljivo neskloni izlagati se tako silovitim informacijskim bombardiranjima, nađemo li se kojim slučajem na gotovo bilo kojem mjestu javne rasprave, danas naći doslovce zasutima tom riječju. Njome nas zasipaju naši povjesničari, naši novinari, naše medijske ličnosti, naši uglednici svih vrsta, naši državni službenici (među kojima se, razumljivo, ističu ministri). No, ono što smatram da je najozbiljnije u svemu tome i čime se želim pozabaviti u završnom dijelu ovoga teksta, njome nas zasipaju i naši prvosvećenici.

Prvo što upada u oči u tom “diskursu” nesumnjivo je neobično isprepletanje dvaju ortografskih uzusa koje mu je svojstveno: ta se riječ ponekad piše (ali i izgovara) velikim, a ponekad malim početnim slovom, s očitom tendencijom da se granice između onoga što označava ili tobože označava ta ortografska razlika zamute. Oni koji se na taj način koriste tom riječju kao da pretpostavljaju da njezine dvije upotrebe, njezina dva pretpostavljeno različita značenja imaju neke nužne ili čak “konsupstancijalne” veze jedno s drugime. No, dok se u slučaju povjesničara, novinara, medijskih ličnosti, uglednika i državnih službenika to brkanje može smatrati jednostavno manjkom profesionalne svijesti, koji može ali i ne mora izvirati ni iz kakve opasne “ideološke” nastrojenosti, već iz pukog neznanja ili prirođene i neizlječive kratkovidnosti, kad se radi o prvosvećenicima stvari stoje malko drukčije.

Da se razumijemo, ne samo prvosvećenici nego se i svi svećenici imaju dužnost i poslanje, samim time što jesu to što jesu, na specifičan način baviti Istinom. To ne samo da spada u opis njihove službe nego je i njeno glavno, determinirajuće obilježje. Tradicionalnim rječnikom izraženo, oni su tu da naviještaju Istinu – Istinu s (uvijek) velikim slovom, koju oni prepoznaju u osobi Isusa Krista. Za svećenika, kao i za svakog vjernika, Istina je osoba. Jedini način da se ta Istina otkrije i prihvati, ono što se kolokvijalno naziva vjera, jest stoga da joj se vjeruje na riječ. Kršćanin je netko tko vjeruje Isusu na riječ i od te vjere “živi”, odnosno u tome odnosu postaje ona ili onaj tko jest. Vjerovati nekome na riječ znači stupiti s nekim u krajnje neizvjestan i riskantan odnos povjerenja, odnos koji se temelji na onome što je najneizvjesnije, najkrhkije, nejneuhvatljivije, najneprovjerljivije – na riječi. Ali izlaganje tom riziku i jedini je način da netko za mene postane osobom te da i sam, u istome procesu, postanem osobom oslobađajući se svoje “netkosti”, svoje bezličnosti, svoje lažne samodostatnosti, svoje anonimnosti i neoslovljivosti. Da postanem slobodan da budem ono što u-istinu jesam. Upravo je to značenje evanđeoske istine da Istina “oslobađa”. “Naviještanje”, “propovijedanje” samo su pokušaji da se druge dovede do toga odnosa povjerenja u kojemu se otkriva i prihvaća Istina koja čini istinitim. Prestanu li to i u jednom trenutku i na bilo koji način biti, ti se pokušaji odmah pretvaraju u prozelitizam ili, u slučaju da navjestitelji pri tome raspolažu još i nekim stupnjem svjetovne moći, u nešto puno gore.

Ne samo da se do Istine ne može doći nikakvim, pa ni najsuptilnijim postupcima verifikacije i utvrđivanja činjenica – čak ni tako uvaženim znanstvenim metodama kao što su prebrojavanje kostiju i kopanje po tuđim prošlostima – već je ona posve nesumjerljiva i bitno oprečna istinama do kojih se na taj način može doći. Osobito svim “povijesnim” istinama. I osobito onima među njima koje se označuju kao “nacionalne”. Povijesne istine ne oslobađaju, a nacionalne to čine još manje. Upravo je suprotno istina. Istina koja oslobađa oslobađa nas upravo od povijesnih istina i njihovih okova besmisla. Povijesna istina, jedna od istina ovoga svijeta, možda i istina ovoga svijeta par excellence, uvijek je Pilatova istina, zauvijek nesposobna premostiti jaz koji je odjeljuje od Istine. Povijesna istina o Isusu završava, u najboljem slučaju, njegovim razapinjanjem, i ne postoji ništa što bi od nje dovelo do značenja Križa koje je Uskrsnuće.

Postoji li ikakva bitna veza ili sličnost između Istine i ostalih istina, onda je to po svoj prilici činjenica da, utoliko ukoliko u sebi sadrže išta istinito, potonjima kao ni Istini nije potrebno da ih se brani. Osobito pak ne da ih se brani čitavim arsenalom drugih velikih riječi-mačeva kao što su “vrijednosti” (ili, u pomodnoj verziji, “v/Vrjednote”), koje s obzirom na iste nestalne ortografske uzuse kojima su podvrgnute i isto krzmanje između jednine i množine doista imaju mnogo sličnosti s “istinama”. Poznato je što je Isus učinio kada ga je jedan od učenika pokušao, u odsudno kritičnom trenutku, kad mu se odlučivalo o životu, obraniti (Mt 26,52). Koristiti riječi da bi se nešto obranilo znači izvrgnuti ih opasnosti da posve izgube značenje, da prestanu biti riječi i pretvore se u svoju suprotnost, to jest u oružje. A, svjedočeći na način na koji svjedočimo toj sveopćoj devalvaciji riječi, ne samo u zloglasnim “medijima” nego, što je kudikamo tragičnije i opasnije, i ondje gdje se po njima tuče bombastičnim parolama – i pogotovo ako smo vjernici pa nam je do te riječi stalo – s pravom se pitamo nije li ista sudbina zadesila i najveću od svih riječi: ne prestaje li sve više i “Bog” biti riječju pretvarajući se u oružje?

Istina uvijek boli, ali istina o istini boli još i više.

Marko-Marija Gregorić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...