Pripovijedanje tvrdoglavo jednostavnim leksikom u središtu je poetike gruzijskoga svestranog umjetnika Reze Gabriadzea, koji se proslavio početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća ponajprije filmskim, a zatim i lutkarskim radom. U novom tisućljeću postaje zvijezda u SAD-u pa mu se štoviše Mihail Barišnjikov samoinicijativno ponudio za igranje glavne uloge u Zabranjenom Božiću ili Liječniku i pacijentu (2004), komadu o čovjeku koji je umislio da je automobil.

Lajtmotiv njegovih lutkarskih predstava staromodni je i nostalgični svijet djetinjstva u gruzijskome Kutaisiju na rubu bivšega SSSR-a. Takav je svijet hrvatska publika zadnji put mogla vidjeti u Bitci za Staljingrad na 2. Festivalu svjetskoga kazališta (2004) te ujedno otvorenju scene Travno, organizacijskoga središta PIF-a. Riječ je o predstavi iznimno humane poruke, o ratu koji podjednako otima onima koji ga vode i onima koji su njegove žrtve. Sveprisutnost životinjskoga u povijesti čovječanstva Gabriadze naglašuje neobičnom metaforom i stravičnom istinom o stradanju desetaka tisuća konja u staljingradskoj bitci. Sjetno upozorava na važnost pacifizma.

U Ramoni se autor odmiče od antiratnoga propovijedanja oblikujući tragičnu ljubavnu bajku između ranžirne lokomotive Ramone i junaka SSSR-a Ermona. Prvih desetak minuta u tami isključivo slušamo zvukove željeznice, gledamo malena svjetla vagonskih prozora i čini se kao da smo usred radiodrame o putovanju. Zatim slijedi tragična ljubavna priča. Ramona služi za rastavljanje i sastavljanje odlazećih vlakova odvajanjem, spajanjem i premještanjem u Rioniju te se ne smije micati s postaje, njezina supruga Ermona pak ponosno šalju uzduž i poprijeko transkavkaske pruge.

Sukob između ljubavi i slobode, čekanja i žaljenja javlja se odlaskom Ermona na obnovu pruge u Sibir. Ramonino iščekivanje dobiva smisao dolaskom sumnjivog cirkusa kojem nesebično pomaže pomičući granice vlastite zadane pozicije. Cijeli svijet funkcionira po pravilima i u parovima, podsjeća nas čitavo vrijeme najveća lutka službenika na željeznici. Središnji dio predstave u kojem Ramona istodobno pomaže cirkuskoj družini i iščekuje Ermona prepun je humora, jednostavnih dijaloga i pokušaja života i ljubavi u svijetu sitnih prevaranata s izvedbenim usponima i padovima. Poetsko realistični kraj neizbježno je tragičan, naglašuju se motivi ljubavi i smrti, ali i metalurgije konačnim stapanjem ljubavnika i prikazivanjem filmskih sekvenci.

Pojedini se dijelovi u predstavi ponavljaju, a pojedini su cirkuski trikovi višak. Dramaturgija je rasuta, jednostavna i sjetna. Glumački su glasovi snimljeni te se stoga čini da animatorski potencijal (Tamar Amirajibi, Niko Gelovani, Irakli Šarašidze, Badri Gvazava, Anna Nijaradze, Nino Sajaia) nije u potpunosti iskorišten. Folklorno oblikovanje lutaka, panoramska platna u pozadini i općenita neiskorištenost scenskoga prostora i prezentacijskih tehnika čine predstavu sentimentalno zarobljenom u nekim prošlim vremenima. No, u tom prašnjavome sentimentu svinja filozofira, čovjeku na trapezu svojevoljno odšetaju noge, zaljubljuju se lokomotive, a ljudi barem na kratki kazališni trenutak postaju bolji.

Anđela Vidović

 

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.