prvo slovo kulture

Priča o Plavom stablu: ovdje neće biti čuda

plavo stabloSvako toliko naiđem, manje ili više slučajno, na neko umjetničko djelo koje me protrese. Jedan od takvih trenutaka mi se dogodio prošlo ljeto pri posjetu edinburškoj Galeriji suvremene umjetnosti.

Na prekrasnom zelenom proplanku, poput stranog tijela, stajala je ogromna metalna konstrukcija na kojoj je bijelim električnim žaruljama bilo napisano „There will be/ No miracles/ Here“. I potpuno me hipnotizirala. Ne znam zašto. Nije uvredljivo, nije provokativno, formalno čak nije ni originalno, a opet je izazvalo snažnu reakciju. Naravno, u tom trenutku nisam znala apsolutno ništa o tom djelu. Nisam imala ništa osim svoje intuitivne ad hoc interpretacije. Iako ne očekujem čuda nigdje, a ponajmanje u galeriji, ta poruka me zaskočila, konfrontirala i posramila. Bila je to hladna stvarnost. Zbog kojeg god razloga došli, tu neće biti nikakvog čuda.

Vrlo brzo sam otkrila da je riječ o radu umjetnika Nathana Coleya, koji je zapravo prisvojio tekst iz povijesne anegdote o tome kako je u 17. stoljeću u selu Modseine, gdje su se redovito odvijala čuda, osvanuo natpis: „Odlukom kralja ovdje se neće događati čuda.“

Činjenica da se rad zapravo bavi problematikom javnog prostora, koji je i meni posebno intrigantno područje, učvrstila je moju prvu reakciju. Ta ideja da je javni prostor zapravo oduvijek kontroliran od strane zakona i ovozemaljskih autoriteta, a nikako otvoreni i slobodni prostor, danas je u vrijeme hegemonije kapitala vrlo aktualna i važna. Tko ima moć i kontrolu nad prostorom koji se smatra zajedničkim, javnim i otvorenim svima? To je važno pitanje jer onaj tko kontrolira prostor, kontrolira i ljude.

Ipak, umjetnik nije slučajno izložio rad bez povijesnog konteksta i izvora jer ga je htio ostaviti otvorenim interpretacijama. Tako se citat može shvatiti i kao poziv na osobnu odgovornost, kao odbijanje iracionalnog i pasivnog u korist aktivnog promišljanja i življenja. Jer neće biti čuda da nas spasi od naših loših odluka. A jedna je opisana u nastavku ovog teksta.

*

Ovo je zapravo priča o jednom stablu. To stablo „izraslo“ je 13. srpnja 2011. i „posječeno“ 16. travnja 2015. Kao što stabla već znaju, razveseljavalo je prolaznike, uljepšavalo okoliš, odmaralo oči umorne od sivila i betona, pozivalo na sanjarenje i igru…U cijeloj priči ništa ne mijenja činjenica da nije riječ o prirodnom već o umjetnom stablu. Umjetan je materijal od kojega je (čelik) i boja njegovog debla, grana i lišća (plava), umjetno je postolje od betona i nema korijenje u zemlji, a ipak je autentično i potpuno uronjeno u ambijent. Gubitak svakog stabla trebao bi buditi tugu u čovjeku, a gubitak ovog ništa manje.

Te nedavne 2011. obilježavala se 80. godišnjica rođenja i 5. obljetnica smrti značajnog crnogorsko-hrvatskog slikara, grafičara i kipara Vaska Lipovca (Kotor, 1931.- Split, 2006.). Tim povodom je u neposrednoj blizini njegova dugogodišnjeg ateljea na početku Vukovarske ulice u Splitu, entuzijazmom prijatelja i obitelji, a po umjetnikovim nacrtima, podignuto osam metara visoko Plavo stablo koje su besplatno izradili radnici Brodosplita. Zadužio je njih Vasko Lipovac, između ostalog, svojim davnim zalaganjima da se radničke hale i tvornice učine humanijima intervencijom umjetnika kako bi to postao živopisan i veseo prostor.

Logično pitanje bi bilo zašto je uklonjena jedna od rijetkih skulptura u javnom prostoru lišena kiča i političke ideologije, koja je ušla i u život i žargon građana nenametljivo i stvarno pa se moglo čuti da netko živi ili se sastaje s nekim blizu Plavog stabla, oko kojeg su se odvijali koncerti, performansi, druženja i razgovori…Kao i mnoge loše odluke, i ova je donesena zbog ljudske nepromišljenosti i nemara.

Stvarno bih voljela da je odgovor na pitanje što je presudilo Plavom stablu manje banalan, ali umjetničko djelo je rastavljeno i uklonjeno na nepoznat rok te u deponiju čeka bolja vremena – zbog privremene autobusne stanice! Ona će pak tu biti premještena zbog izgradnje trgovačkog centra.

U konačnici, stablo je palo kao žrtva još jedne kapitalističke tvorevine u staklu i betonu, s podzemnim garažama i bezbrojnim dućanima u kojima će ljudi provoditi ono malo slobodnog vremena što im ostane.

Dva su argumenta koja, čini mi se, danas mogu opravdati bilo kakvu pa i najapsurdniju ideju: otvoriti će se nova radna i dodatna parkirna mjesta. To su dva ključa koja ulaze i u umove najskeptičnijih i najrazboritijih. Iako se već nekoliko puta dogodilo da otvaranjem novog trgovačkog centra opada posao ostalima i da se novim radnim mjestima gase neka stara, a pitanje parkinga se ne rješava poboljšanjem javnog prijevoza i izgradnjom pjašačkih i biciklističkih staza kao održivom i najekološkijem rješenju, sve se zaboravlja kada se gradi novi potrošački raj iza ugla.

No, nije ni povijest tog nesretnog Small Mall-a, kako se treba ta struktura zvati, bila jednostavna i bez grba na cesti. Ideja je začeta još krajem devedesetih, ali je zaustavljena što zbog navodnih poslovnih malverzacija tadašnjih investitora, što zbog činjenice da se podzemna garaža misli kopati u neposrednoj blizini arheološkog nalazišta Ad Bazilicas Pictas. Ukratko, arheolozi su ovdje otkrili kontinuitet življenja od 1. stoljeća poslije Krista, što dokazuje postojanje naselja Spalatum, odsnosno „Splita prije Splita“. Iako je 1997. Konzervatorski odjel u Splitu zabranio građevinske radove zbog djelomične devastacije arheološki značajnih slojeva, projekt je u nekoliko navrata ponovno pokrenut pa tako i prije koju godinu, a upravo je taj presudio Plavom stablu. Kako je investitor po zakonu morao financirati arheološka istraživanja prije početka gradnje, krajem 2013. se zbilja iskopao taj arheološki lokalitet pri čemu su se pretpostavke pokazale točnima, ali je sve je ponovno zatrpano jer se prometnica morala vratiti u prvobitno stanje. Od tada u medijima skoro ni slova, osim zadnje vijesti koja nas vraća na početak ove priče.

Tko, kako i zašto je skinuo zabranu meni nije poznato, ali je svakako simptomatično i krajnje ironično da se sve ovo dešava u istom tjednu kada je jednoglasno izglasana Strategija razvitka kulture grada Splita i objavljena kandidatura Splita za EPK 2020. Da nije tragično, bilo bi zaista smiješno.

Grad se tako još jednom nepravedno ponio prema Vasku Lipovcu i njegovim djelima. Osim što i dalje nema adekvatnog prostora za njihovo izlaganje, a sav trud i zalaganje oko očuvanja i kontinuiteta umjetnikovog naslijeđa ulažu obitelj i prijatelji, nisu se proslavili ni sami građani koji, što zbog nebrige, a što zbog neznanja, zaboravljaju umjetnika koji je umjetnost stvarao za ljude, a ne establišment i elite te zagovarao važnost javnog prostora i demokratizaciju umjetnosti.

Pitanja javnog prostora i kome on pripada i pod kojim uvjetima su drevna pitanja, na koja se nudilo onoliko različitih odgovora koliko je bilo i nečijih interesa. Danas nam se doduše apsurdnim može činiti dekret poput onoga iz uvoda, ali zavaravamo se ako mislimo da nam se i danas na svakom koraku ne daju uputstva što činiti i kako živjeti. Kada netko odluči, bez da pita građane i zainteresiranu javnost, da je, na primjer, Plavo stablo manje bitno od autobusne stanice i da je bogato arheološko nalazište manje bitno od shopping centra, odlučio je o našim životima mnogo više nego što bismo htjeli priznati.

Anita Kojundžić Smolčić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...