prvo slovo kulture

Odrastanje nikad nije bilo beznadnije

(Pret)posljednja panda ili statika
”Misiju obično imaju muškarci, oni su navikli na misao da rade nešto od velike važnosti za svoju zemlju, za svoj narod, za cijeli svijet, za budućnost. Povijest naše civilizacije je muška, žene se švercaju kao slijepi putnici”, riječi su Dubravke Ugrešić u razgovoru s Ivanom Matijević za pescanik.net.

Dramski pisac mlađe generacije Dino Pešut (1990.) premijernim je postavljanjem (Pret)posljednje pande ili statike u ZKM-u ponovno dao glas mladosti u depresiji (Pritisci moje generacije praizvedeni su u splitskome HNK-u 2013.), u prvome redu kroz ženski glas Ane čineći svojevrsni hommage književnici Dubravki Ugrešić koja već više od dva desetljeća šuti za hrvatske medije.

Važnost postavljanja Pešutova dramskoga teksta dvojaka je – samo se postavljanjem domaćih dramskih tekstova može podići svijest o razvijanju dramskoga pisma u Hrvatskoj (iako Ministarstvo kulture sustavnim nepoticanjem stvaralaštva pokazuje upravo suprotno) i takav je domaći tekst barem donekle odrazom trenutačne stvarnosti te glas generacije, u Pešutovu slučaju one rođene devedesetih, koliko god mi se njegovo viđenje činilo suviše pesimističnim.

Problem Pešutova dramskoga teksta nije u njegovoj fragmentarnosti, ponekad i infantilnosti te citatnoj polemici ili korištenju tuđih rečenica, nego u crno-bijelom oblikovanju dramskih likova koje dodatno naglašuje režija Saše Božića (1979.). Priča je to odrastanju četvero prijatelja u predratnom i ratnom Sisku bez imalo idealizma, pa čak i onoga subverzivnoga. Oni postupno grade vlastite identitete udaljujući se jedno od drugoga. Ana (Katarina Bistrović-Darvaš i Hrvojka Begović) je slobodoumna buduća spisateljica koja citira Dubravku Ugrešić i gradi život u Parizu, Luka (Frano Mašković i Adrian Pezidirc) je u mladosti obilježen strahovima zbog homoseksualne orijentacije, Marija (Doris Šarić-Kukuljica i Milica Manojlović) je djevojka iz tradicionalne obitelji koja je prerano odustala i Marin (Rakan Rushaidat i Slaven Španović) je odrastao u duboko usamljena poslovnoga čovjeka.

(Pret)posljednja panda ili statika

Dijalozi su obilježeni naglašavanjem atmosfere devedesetih, izraženom nacionalnom problematikom, opterećeni privatizacijom i tranzicijom te se čini da odrastanje nikada nije bilo beznadnije. Kao da se najlakše prepustiti nemogućnosti promjene. Jedina naznaka idealizma jest predratno prijateljstvo koje će ratne i životne okolnosti vrlo brzo opteretiti te će se i ono utopiti u dubokom pesimizmu. Opasnost takve relativizacije i ravnodušnoga pristajanja na svijet u kojem uvjetno djevojka tradicionalnijih uvjerenja nosi križ i minicu te pristaje na prosječnost, a slobodumnija iskušava droge i seksualne partnere da bi kasnije izgradila uspješnu spisateljsku karijeru, pojačava moju bojazan izraženu tijekom gledanja Thelme i Louise da zbilja živimo u šabloniziranim matricama.

Prisutni pesimizam u dramskome pismu Dine Pešuta vjerojatno je posljedica položaja mladih u današnjemu društvu, ali i osobnih uspomena na odrastanje u Sisku te je važno da se takvi glasovi čuju u hrvatskim kazalištima. Mlađim dramskim piscima poput Vedrane Klepice, Nine Horvat, Ivora Martinića, Dine Pešuta i Rone Žulj potrebne su bolje kazališne predstave i sustavnija institucionalna potpora kako njihovo stvaralaštvo ne bi bilo kao i dosad prepušteno slučajnosti.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...