prvo slovo kulture

Sapuničarska melodrama predvidljivog zapleta

Neobjašnjiva fascinacija zagrebačke publike beogradskim gostovanjima već polako prelazi u sociološki fenomen – karte su unaprijed rasprodane, ovacije neizbježne, kvaliteta gostujućih predstava nerijetko upitna. Vjerojatno se odgovor na taj fenomen krije u provjerenoj formuli da Srbin/Hrvat uvijek pali. Vizualni umjetnik Željko Badurina tu je formulu između ostalih dnevnopolitičkih komentara duhovito iznosio u fotokolažima na Facebooku, te ih je naposljetku predstavio na izložbi Lajk end šer u Rijeci. Uostalom, humor ovisi o društvenom kontekstu.

Prepoznatljiva melodramatska struktura dramskih tekstova mlade i svestrane beogradske spisateljice Olge Dimitrijević u sedamnaest scena predstave Moja ti Ateljea 212 nisu građa za ozbiljniju i ambiciozniju predstavu i režiju Aleksandre Milavić Davies. Muzejska scenografija Marije Kalabić te mnogobrojna prepričavanja bez istinskog dramskoga sukoba ne načinju najavljene probleme starosne, ideološke, seksualne te rodne diskriminacije, istaknute u programskoj knjižici. Kružno se vrte pregršt tema i motiva u jednom komadu, a da nijedan zapravo nije razrađen. Svi su uklopljeni u sapuničarsku melodramu predvidljivog zapleta – starici Dragici (Svetlana Bojković) umire dugogodišnja partnerica, partneričin je sin želi izbaciti, zatim se udružuje s jednako vremešnim prijateljicama da bi se na kraju svi sukobi razriješili deus ex machinom, odnosno pojavom duha Dragičine partnerice i partizanke Ivane (Sofija Juričan). Zanimljivo, takav bi zaplet u prvome redu odgovarao Kerempuhovim Danima satire, nego gostovanju na Gavellinim večerima.

Dimitrijević jednostavnošću i bezazlenošću u promišljanjima sukoba starijih i generacija koje tek dolaze, jugonostalgije i kapitalističke svakodnevice, dijalozima i pamfletima stvara elegiju koja bi bila znatno hrabrija i drukčija kada bi se odmaknula od naglašene humorne autoironije te detaljnije posvetila stvarnim problemima većine ljudi poput pravnih i socijalnih nejednakosti istospolnog partnerstva, siromaštva, gramzljivosti lokalnih moćnika ili nemogućnošću pojedinca da bude iskren prema samome sebi. Tako bismo dobili punokrvni umjetnički proizvod, a ne pomalo jeftina te prvoloptaška dramska i scenska rješenja upotpunjena klavirskim šlagvortima. Sličnih dramaturških problema imamo i na domaćoj sceni.

Milavić Davies otvara prostor velikim glumicama Svetlani Bojković, Gorici Popović i Tatjani Bošković, koje daju čitavoj izvedbi šarma i čvrstine, pa se ispreplitanje sentimentalizma i kiča čini podnošljivijim, ponajprije u dijalozima. Njihovi likovi starica katkad zapadaju u stereotipe, a katkad istima pokušavaju izmaći. Sasvim su udaljeni od slojevitosti ljubavnoga trokuta u staračkome domu u drami Nine Mitrović, Kako život. Tamo se sasvim nenametljivo, humorno i na intimnim razinama rastvaraju svi apsurdi današnjeg sistema, kulta mladosti i praznine te naših osobnih žaljenja. Moja ti s druge strane u potpunosti zadovoljava trendove političke korektnosti i nezamjeranja te je idealna predstava za kazališna gostovanja – obrađuje velike teme na površan način, sadržava naraciju, dijaloge i glazbene brojeve, neophodnu dozu prokušanog humora te ukazuje na konstantnu krizu mašte.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...