Pravi momak za Mary (A Date for Mad Mary, Irska, 2016., 82 min)
Režija: Darren Thornton
Scenarij: Darren Thornton, Colin Thornton
Uloge: Seána Kerslake, Tara Lee, Charleigh Bailey, Denise McCormack, Siobhán Shanahan

Irski dragulj Pravi momak za Mary film je temeljen na monodrami 10 Dates with Mad Mary glumice i scenaristice Yasmine Akram (pamtimo je po ulozi cure Cumberbatchovog Sherlocka u trećoj sezoni istoimene BBC-eve serije). Režije se uhvatio Darren Thornton, ujedno i redatelj spomenute monodrame, koji je zajedno sa svojim bratom Colinom adaptirao scenarij, a naslovnu ulogu povjerio upečatljivoj Seáni Kerslake. Na moje veliko zadovoljstvo, za Mary se ispostavilo da je neočekivano osvježavajuće i neopisivo poistovjetljivo ostvarenje irske kinematografije, i to jer nije isklišejizirana romantizacija naizgled po defaultu romantične priče (kakvu već i sam naslov sugerira).

Lajavu, bezobraznu i, kako ubrzo saznajemo, agresivnu dvadesettrogodišnjakinju upoznajemo u trenutku kada izlazi iz zatvora u kojem je zbog tučnjave provela posljednjih šest mjeseci. Voice over koji prati njen povratak među ljude u biti je govor koji je kao kuma dužna održati na vjenčanju svoje dugogodišnje najbolje prijateljice Charlene – jednog od glavnih razloga njene sreće što je napokon slobodna. I dok je Mary konstantno pokušava dobiti za cuganje, ponašajući se kao da je u njihovom odnosu sve “kao prije”, Charlene za nju nema ni vremena, ni strpljenja te gledateljima, a i samoj Mary, ubrzo postaje jasno da premda je za našu junakinju tih šest mjeseci svijet stajao, za njene najbliže nije. No kada sazna kako joj nije namijenjen “plus 1” na vjenčanju, Mary odluči pod svaku cijenu naći pratnju…

Jedna od stvari koja Mary čini toliko prokleto dobrim filmom činjenica je da se od same njegove premise prelako mogao napraviti plitki i neoriginalni rom-com ispraznog humora svojstven, primjerice, jednoj Americi, s obzirom na neospornu prisutnost većine tropa karakterističnih za taj žanr. No, Mary ne samo da ne zapada u tu zamku, već apsolutno trijumfira suptilnim i inteligentnim poigravanjem spomenutim tropima, što u konačnici rezultira našom nemogućnošću kao gledatelja da točno predvidimo u kojem će se smjeru radnja i, ništa manje bitno, sami likovi i njihovi odnosi razvijati. I da je Thornton samo u toj namjeri uspio, već je puno napravio. Srećom po njega, a i nas, Mary apsolutno osvaja i u svim ostalim domenama. Nije mala stvar napraviti odmjeren film sa stilom koji nekim čudom uspijeva biti surov u svojoj realističnosti, realističan u svom humoru i humorističan u svojoj poistovjetljivosti.

Zahvaljujući navedenom, Mary je tu da gledatelja u jednakoj mjeri zabavi i nasmije, iznenadi i dirne, te mu u konačnici omogući ne samo bazično prepoznavanje (sebe u drugome), već i potpuno razumijevanje svih likova i strana priče. Što je, moram priznati, sasvim solidan doprinos svijetu u kojem je i dalje pretežno prisutan mentalitet pronalaženja krivca i zauzimanja strana kada su u pitanju brojne dinamike u međuljudskim odnosima. Thornton za krivcem ne traga, već zrelo tretira koncept promjene kao neizbježnu datost koja će nas sustići neovisno o količini otpora koji joj pružamo, dok istovremeno bez osude i iz pozicije potpunog razumijevanja prikazuje upravo proces stvaranja tog otpora, a potom i njegovu postepenu, na momente izrazito bolnu i gnjevom popraćenu, a u idući mah beskrajno nježnu razgradnju.

 

Val spomenutih promjena Mary u početku odluči zajahati iz krivih motiva (kako bi dokazala da je sposobna naći muškarca), no u pozadini svih njenih riječi i postupaka krije se posve opravdana i jako osjetna usamljenost. I zapravo, glavna tema ovog filma nije ni pronalaženje partnera against all odds, nisu ni prijateljski odnosi, a nije ni seksualno sazrijevanje – sve navedeno samo su poligoni, pomno odabrane scene s upečatljivim kulisama u predstavi čiji je glavni akter upravo usamljenost. Mary je cijelo vrijeme epicentar samoće iz kojeg izbijaju gnjev, odsječenost, tuga i oko kojeg orbitiraju ostali likovi i situacije, beziznimno reflektirajući upravo njeno kronično stanje. Thorntonov uradak sve to uspijeva opipljivo i jasno prenijeti, a da film pritom nije prožet težinom, upravo suprotno – on u konačnici slavi promjenu koja nastaje kao posljedica potrebe da usamljenost prestane biti status quo!

Stoga ako ste u potrazi za kvalitetnom dramom, realističnom i stvarnom, ali nipošto obojenom teškim bojama koje bi je (i vas) atmosferski mogle povući dolje, dozvolite si upoznati Mary. Ako tražite komediju koja će vas nasmijati svojim britkim humorom koji proizlazi iz životne prepoznatljivosti, dovitljivih one-linera i dijaloga, a većinski iz neverbalnog odličnih glumaca, Mary je kao stvorena za vas. A ako ste raspoloženi za lijepu i originalnu ljubavnu priču koja se posve neočekivano i beskrajno nenametljivo krene razvijati, ni na koji način ne kradući pozornost temi koju film zapravo obrađuje, već joj itekako doprinoseći, s Mary ne možete pogriješiti.

Koraljka Suton

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.