prvo slovo kulture

Povratak Hrvata pod majčinski skut stare prostitutke

Tanja OstojicAktualno vrijeme, s izmjenom odvratnih hladnoća i južina koje raspršuju boleštine, najdepresivnije je doba godine, doba kada smo bolno svjesni da je iza nas još jedna godina i još bolnije da je još mnogo, jednako teških, ako ne i težih, ispred nas.

Dekoracije po gradu, svi ti šatori, štandovi, jaslice, klizališta stvaraju dojam sveopćeg košmarnog kaosa. Ne bih išao tako daleko (do konzervatorskog apsurda) da, kao neki kolege, privremeno klizalište na Tomislavcu proglasim „devastacijom“, ali forsirana euforija ne sjeda dobro na moj istrovani želudac. U adventskom ludilu od ove godine sudjeluje i pješačka zona proširene Cesarčeve, koja mi je ljeti služila kao utočište od gradske gužve, poput divne terase u centru grada. Taj spoj Cesarčeve i Stare Vlaške nazivaju Europski trg, a u duhu našeg europeizma tamo je postavljena izuzetno nezgrapna i banalna zvijezda s kockom, koja komemorira hrvatski pristup EU i bespotrebno nagrđuje prostor, paradoksalno, svjedočeći kako smo mentalno i estetski svjetlosnim godinama daleko od te žuđene Europe.

Nedavno mi je kolega matičar Vanja Babić dao zanimljivu misao, kako su umjesto te grozne zvijezde tamo mogli staviti Bakićevog Bika. Ne samo što je to jedna od njegovih najboljih skulptura, nego ispunjava i ikonografsku funkciju – kao drevni otimač djevice Europe. U Filipu Latinoviczu neki težak nalazi figuricu Europe na biku, rujući svoje nesretno panonsko blato, što naslovnog lika navodi na promišljanja tisućljetne povijesti koja je ostavila tragove, na zemlji, ljudima, na podneblju. Kasnije, u desperaciji, ali i iznenadnom osjećaju pripadnosti, Filip spasi bika iz goruće štale, čime zasluži divljenje seljaka.

Vojin Bakić, BikTaj čin sugerira potrebu skakanja na glavu i hvatanja u koštac s onim što je veće od nas (Europa, slikarstvo, pitanja stila, smisla života, čime se sve bavi roman), kako bi se uspjelo izvući iz ustajalog kavanskog zraka, ili iz suhomesnatog dima, crkvenog tamjana, kakofonije američkih Božićnih pjesmica i svakonoćnog oblokavanja koje olakšava ove tmurne dane. Na drugom mjestu Krleža piše: „Tko može da nadvlada moju postojanu volju, koja nije htjela, a ni danas se ne će podrediti ovoj gluposti oko sebe? Ne ću se predati. Hoću da obujmim tu neobuhvatnu melasu stvari i pojmova, da preplivam na drugu obalu. Dobar sam plivač i preplivat ću ovu kaljužu, bez obzira da li je to djetinjasto ili nije“ (Davni dani).

Književnik je tražio takvu snagu u sebi i u drugima, odnosno tražio je nekog luđaka koji će izvesti našeg bika iz zapaljene štale. Kao takve vidio je Kranjčevića, Supila, ali najviše Tita. Zato bi bilo simpatično suglasje da se na Europski trg postavi skulptura jednog od državnih kipara Titova režima, i još k tome, ironično, onoga kojemu je Krleža (kao član žirija) onemogućio izvođenje spomenika Marxu i Engelsu u Beogradu, 1953 (zbog sličnog pojednostavljivanja forme).

No, naša je kultura puno prozaičnija i kako pjeva Matoš za gordoga bika:

„Sad je drugi glumac Europin tat,
Tek mesari cijene tvoj galantni vrat,
Kojim se maskiro Dzeus, bog bogova.“ (Metamorfoza)

Nedavno sam naišao na katalog izložbe Alme Orlić Agresia diabolica u MGC-u (danas Klovićevi dvori) nastao u jeku Domovinskog rata, u veljači 1992. Riječ je o akvarelima koji prikazuju ratna razaranja, kuće u plamenu, zakrabuljene zlikovce i otete žene (kao u narodnoj pjesmi). Nije mi cilj sada secirati hrvatsku ratnu umjetnost, niti se izrugivati tendencioznosti koja je išla na račun umjetničke kvalitete i suptilnosti, jer treba uzeti u obzir da emocije nisu dozvoljavale puno promišljanja većini umjetnika. Analogno tome, jednom je Gamulin napisao, aludirajući na svoju socrealističku prošlost: „Bili smo unutar očekivanja i istraživanja novih mogućnosti i novih izraza, a nekoliko mjeseci prije toga gledali smo kako ubijaju djecu“ (Hrvatsko slikarstvo XX stoljeća 2).

Međutim, jedna je druga stvar zaokupila moju pažnju. Među rijetkim reproduciranim akvarelima u skromnom ratnom deplijanu, bio je jedan naziva Ave Europa. Na proplanku, kraj drveta žena s hrvatskim grbom na leđima klanja se goloj ženi na biku, koja nosi veliki šešir, poput prostitutke na slici s početka 20. stoljeća, recimo kao Akt pred ogledalom Vladimira Becića. Dična Kroacija klanja se kurvi na biku, uz objašnjenje nesuđenog predsjednika, Vlade Gotovca, kako je linija gospođe Orlić: „elegantna, dekorativna i svečana kao najveća suprotnost podzemnoj dlakavosti prostačkog demona“. Sve djeluje kao neka Krležina zafrkancija u kojoj se ukazuje na ovdašnji duboki provincijalizam. Ipak, Ave Europa se savršeno uklapa u još uvijek aktualne nebuloze o povratku pod majčinski skut stare prostitutke i o mitskim bikovima koji će nas izbaviti iz podzemno-dlakavih šapa prokletoga Istoka.

Taj je pristup Europi najsličniji onome predočenom u radu srpske performerice Tanje Ostojić koja je 2004. dala fotografirati svoje raskrečeno međunožje u kadru identičnom Courbetovom Podrijetlu svijeta iz 1866. Fotografiju je izlagala na rotirajućim jumbo plakatima u Beču godinu dana kasnije, izazivajući skandal, koji je uzrokovao cenzuru rada nakon nekoliko dana. Ali ne zbog golotinje. Naime, umjesto u dlake zarasle vagine izvornika, u fokusu ovog prizora su plave gaćice, koje sugeriraju europsku zastavu sa dvanaest zvijezda. Dakle, participacija u Europskoj uniji, prihvaćanje u floskulativnu „europsku obitelj“, tranzicijskim zemljama djeluje gotovo erotski privlačno i mračno zanosno, poput predmeta seksualne, iracionalne žudnje. Kao što je anatemizirani politolog Dejan Jović napisao u nedavnom članku 1989: godina koja nam se nije dogodila, ulazak u EU propagirali smo kao nekakav povratak na „mjesto pripadnosti“. I u tome se može iščitati neko mitsko, regresivno vraćanje u maternicu, u hranjivu, toplu i sluzavu sigurnost koja štiti od svijeta i odgovornog sudjelovanja u njemu.

A sve je to već davno napisao Krleža: i te hrvatske Božiće, i zapadne čežnje, kulturne tlapnje, kurve, bikove, kobasice, jaslice…

 Feđa Gavrilović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...