Sinoć su samo najpožrtvovniji novinari kulture uspjeli do kasno u noć, skoro do ponoći, odslušat čitavu tribinu na Festivalu svjetske književnosti, nazvanu “Najbolje u 2012, kritičari predstavljaju”, na kojoj su gostovali kritičari Jagna Pogačnik, Katarina Luketić i Vladimir Arsenić.

I isplatilo se. Publika se vjerojatno dosađivala, dosta ih se pokupilo van za trajanja tribine, ali za nas novinare kulture bilo je materijala, vidio sam to i po tome što je novinarka Jutarnjeg lista Adrijana Piteša ostala do samog kraja. Maja Hrgović iz Novog lista išuljala se malo ranije. Jer zaboli publiku zašto neki domaći autor nije dobio neku od književnih nagrada, zašto propada nakladništvo, zaboli ih za sve te buđave muke koje tište književnonakladnički svijet.

Možda je ovo predugačak uvod u intrigantan tekst krcat zanimljivim informacijama za knjiški svijet. Ali mogu si to dopustiti, jedini sam od novinara, izuzev spomenute Hrgovićke i Piteše, odslušao tu tribinu i sad se imam pravo razmahivati stečenim, intrigantnim informacijama jer ih jedini ja posjedujem i jer sam u jebenoj prednosti nad Pitešom koja će taj tekst moći tek sutra objaviti u Jutarnjem, a Hrgovićka u Novom listu. Dakle, imam čitav jedan dan prednosti nad njima, također baratam puno većim prostorom od njih jer će one u “Jutarnjem” i „Novom“ morat pazit na dužinu teksta, možda će im ga i jebeno potkresat, a ja si čak mogu dopustiti i jedan ovakav kilometarski uvod u kojem, kao u kakvom dobrom krimiću Kjella Ola Dahla, odgađam početak radnje do u nedogled, dok do kraja ne strusim čašu kakaovca kojeg mi je majka u šalici sa slikom mačka na triciklu upravo položila na pisaći stol.

Dva su sata iza ponoći dok ovo pišem. Noćnim tramvajem sam se vratio s te tribine. Čekajući pola sata tramvaj na Trgu, kupio sam si u Pizza cutu pizzu s polodovima mora, čitavu sam je uspio pojesti prije dolaska tramvaja. U tramvaju sam vidio… Okej, sad je dosta, prelazim na stvar, istrest ću baš sve informacije koje sam zapisao u svoj novinarski notes sa fotkom Big Bena na koricama. Bilješke sam upisivao tankim flomasterom marke “Stadhler”.

Što je, dakle bilo najintrigantnije? Možda ono kad su na samom kraju tribine kritičari Jagna Pogačnik i Vladimir Arsenić podosta popljuvali ovogodišnji roman laureata nagrade “Meša Selimović”, “Karneru” Milorada Popovića. Jagna i Arsenić bili su u članovi žirija te nagrade i nikako nisu bili zadovoljni odlukom žirija. Jagna je rekla da je mislila da se samo njoj taj roman ne sviđa i da je možda stvar u tome što je ona žensko, a da je to roman koji se sviđa isključivo muškarcima. Ali onda je stekla saveznika u Arseniću koji je, sudeći po imenu Vladimir, muško, a njemu se isto nije sviđao taj roman, pa su se zajedno borili da “Mešu” dobije roman Daše Drndić “Belladona”, ali ipak je na kraju za bod, dva pretegnuo Popović.

– Meni “Karnera” ima odlične dijelove, ali mi je u cjelini taj roman previše neuredan. To je roman bljeskova koji ima određene manjkavosti. Kao da je samo istresen… Ne vjerujem da će s takvim pisanjem budući autorovi romani imati ovakvu recepciju – rekla je Jagna Pogačnik.

A Aresenić se nadovezao:

– Meni se čini da je “Karnera” loše posložen roman, previše konfuzan… Kao neko platno koje se para, a autor ga kao nešto pokušava pokrpati. To je okej roman, ali ništa više od toga – zaključio je.

Prije te teme s “Mešom”, Arsenić se pitao zašto Daša Drndić za svoj roman “Belladona” nije dobila baš niti jednu od nagrada, a u nekim nagradama za roman, poput T Portalove, nije čak ušla ni u finale, nije bila u finalu ni za nagradu “Jutarnjeg lista”. Jer po njegovom mišljenju, taj je roman pravo remek-djelo. Jagna je na to rekla:

– I meni je žao što Daša Drndić nije dobila niti jednu nagradu. Po meni je Belladonna njezin najbolji roman do sada, u njemu je uspjela postići onu cjelovitost koja joj je se u prijašnjim romanima raspadala. Mislim da je taj roman sam vrh regionalne produkcije, i ako je ikad Daša trebala dobiti nagradu, onda je to svakako za ovaj roman.

Katarina Luketić također je iznijela mišljenje da je “Belladonna” Dašin najbolji roman. Naročito joj se svidjelo što je autorica za glavni lik uzela muškarca i time postigla efektan otklon, distancu u opisivanju svojih autobiografskih preokupacija koje u djelima drugih autora znaju biti zamorno japajakanje. Luketić je pokušala iznaći odgovor na to zašto Daša Drndić nikada ne dobiva važne nagrade:

– Njezin problem sa književnim žirijima je možda u njezinoj, po nekima, pretjeranoj angažiranosti… Jako je teško postići da se angažiranost dobro uklopi u književni tekst… Kritika njezin diskurs katkad osjeća kao previše moralizatorski. Ona je neugodan pisac, stalno čitatelja lupa šakom u trbuh – slikovito se izrazila Luketić.

A prije Daše, na tapeti je bio roman “Božanska dječica” za koji je Tatjana Gromača dobila Nagradu Jutarnjeg Lista i “Vladimir Nazor”. Jagna je rekla da je po njoj taj kratki roman sasvim zasluženo dobio spomenute nagrade.

– Nisam baš bila neki obožavatelj prijašnjeg Gromačinog romana “Crnac”, ali s ovim romano me uspjela “kupiti”. Po meni je ono glavno što ovaj roman izdvala od prošlogodišnje produkcije to što je pisan na jedan drugačiji način. Svidjela mi se ta njezina ogoljenost, preciznost, pjesničko nagnuće u naraciji. Progovorila je o nekim stvarima o kojima se kod nas još nije govorilo. Jedino mi u tom romanu smetaju njezini mini eseji u kojima kao da želi podcrtati stvari koje bi se bolje osjetile bez tog podcrtavanja. Savjetovala bih joj da se u svojim idućim knjigama udalji od toga.

Po Arseniću taj roman “nije sasvim rđav”, za njega je to vrlo dobar, ali nikako ne i odličan roman.

– Trebala je bit još hladnija, još distanciranija, pa bi onda bila odlična… Također sam u tom romanu imao problem što uopće nisam mogao odrediti koliko pripovjedačica romana ima godina, činilo mi se da može imati šesnaest, ali i četrdeset godina. Po ideologiji meni taj roman itekako odgovara, ali u nekim trenucima on pada i u njemu mi ima previše tog ideologiziranja – priznao je Arsenić.

To bi uglavnom bilo to. Još su jednoglasno zaključili da je stanje u izdavaštvu teška katastrofa. I da bi i agilna i naizgled uspješna Fraktura mogla naglo propasti ako će nastaviti djelovati u ovakvom nepoticajnom prostoru bez ikakve zdrave, smislene konkurencije, pojest će samu sebe. Arsenić je naveo da se to u Srbiji dogodilo “Stubovima kulture”.

 Željko Špoljar

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.